Druga korizmena nedjelja – A
Čitanja: Post 12, 1–4a; Ps 33, 4–5.18–20.22; 2Tim 1, 8b–10; Mt 17, 1–9
Uvod
Prošle smo nedjelje govorili o duhovnoj borbi u koju smo ušli nakon krštenja, a danas nam Evanđelje otkriva što je konačni cilj toga krštenja: naše preobraženje. Iz pustinje se uspinjemo na goru Tabor.
Krštenje je početak božanskog života
Već smo govorili da čitanja korizmenih nedjelja, u tekućem ciklusu godine A, obrađuju temu krštenja. Iz evanđeoskog je teksta vidljiva čvrsta veza između preobraženja i krštenja. Naime, riječi koje se čuju: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!” (Mt 17,5) iste su one koje su se čule prilikom Isusova krštenja (usp. Mt 3,17). Sveti Toma Akvinski navodi da je Isusovim krštenjem „očitovano… otajstvo prvog preporođenja: naše krštenje”, a preobraženje je „sakrament drugog preporođenja: našeg uskrsnuća”.1 Dakle, u životu kršćanina postoje dva preporođenja (ili preobraženja): prvo je krštenje, kada stari čovjek umire i rađa se na novi život, a drugo je nakon zemaljske smrti o uskrsnuću tijela, kada se kršteni rađaju na vječni „život i neraspadljivost” (2 Tim 1,10). Tada će Bog u čovjeku dovršiti ono što je u krštenju započeo.
Isus se nije preobrazio pred učenicima samo zato da im pokaže koliko je moćan nego i zato da im otkrije njihovu budućnost. Apostoli su tada vidjeli Božji konačni plan s čovjekom: preobraženje ljudskog u božansko. Na to Pavao misli kada kaže da će on „preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu” (Fil 3,21). To je ono što su prvi ljudi htjeli postići kada su ubrali plod sa stabla spoznaje dobra i zla misleći da će postati „kao bogovi” (Post 3, 5). Ono što je čovjek htio ugrabiti, Bog mu sada daruje: taj dar započinje krštenjem, a dovršava se uskrsnućem tijela i čovjekovim konačnim preobraženjem.
Nema slave bez križa
No, prije uskrsnuća, poput Isusa, i mi moramo poći putem križa. To je vrlo teško prihvatiti, stoga je križ mnogim ljudima razlog za pobunu. Nekoliko redaka prije opisa preobraženja Isus je prvi put najavio svoju Muku, na što ga je Petar počeo odvraćati od toga plana. Isus ga je prekorio poznatim oštrim riječima: „Nosi se od mene, sotono!” (Mt 16,23). U današnjem evanđeoskom ulomku nalazimo sličnu scenu: Petar traži od Isusa da na brdu Taboru napravi sjenice u kojima bi se ondje zadržali, dakle opet želi odgoditi njegov odlazak u Jeruzalem. Želi sudjelovati u Isusovoj slavi, ali ne i u njegovoj Muci. Možemo ga potpuno razumjeti, zar ne? Ta tko voli bol, tko želi patnju? Ipak, ne može se doći do slave bez križa, nema prečaca do preobraženja.
Nije li svaki grijeh u suštini pokušaj da se bez Boga dođe do Božje slave? Nije li to bila motivacija prvih ljudi kada su posegnuli za plodom zabranjenog stabla? Ne činimo li mi isto kada gradimo „sjenice” na svojim izoliranim brdima, tamo gdje se osjećamo ugodno, te se zbog boli odbijamo spustiti i krenuti kamo nas Bog šalje? Nije li svaki porok jedan oblik bijega na brdo na kojem nam je ugodno? Neki takvi pothvati na prvi pogled čak mogu djelovati vrlo pobožno: svakodnevni molitveni susreti i religiozne aktivnosti (zbog kojih se zanemaruje vlastita obitelj), izbjegavanje „velikih grešnika” (kojim se zapravo skriva nedostatak ljubavi prema dotičnima), trošenje novca na brojna hodočašća (dok se za siromašne nema vremena), pomaganje u župi (dokle je župnik ljubazan)… Primjeri se mogu nabrajati unedogled.
Nažalost, mnogi misle, dok po cijele dane poste, mole i krstare uokolo po duhovnim događanjima, da čine dobru stvar, da su dobri vjernici. No čim ih se pokuša izvući iz tih duhovnih utočišta, vrlo se brzo preobraze u Golluma koji grčevito čuva svoj „dragocjeni” mir. Brojni traže duhovne slasti i utjehe kao dizalicu raspoloženja, a ne susret s Bogom koji trajno mijenja, susret koji nije sam sebi svrha, nego će tek donijeti ploda u svakodnevici.
Iskustvo Tabora potrebno je u duhovnom životu – Isus je s razlogom poveo učenike na Tabor – ali takvi trenuci nisu cilj, nego sredstvo: oni su prilika za stjecanje duhovnih zaliha, koje smo zatim pozvati ponijeti u dolinu životne svakodnevice i trošiti ih dajući se drugima. Vjera se očituje u služenju, posebice onda kada je to teško i bolno (usp. Mt 7,22s).
Paradoksalno, ganjajući nebeska dobra – gubimo ih. Bježeći od križa i boli, naći ćemo se u najvećoj mogućoj boli i patnji. Suprotno tome, grleći svoj križ, shvatit ćemo da nam je u najvećoj tami Bog najbliži. Neposredno prije uspinjanja na brdo Tabor Isus učenicima objašnjava upravo to, govoreći: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.” (Mt 16,25). Apostoli su mogli biti neposlušni i sagraditi sjenice. No što bi se tada dogodilo? Ostali bi sami na tom brdu jer bi Isus odmah sišao.
Zaključak
Kada je sve završilo, Isus učenicima govori: „Ustanite, ne bojte se!” (Mt 17,7). Imperativ ustani riječ je kojom Bog šalje proroke u određenu misiju (usp. 1 Kr 19,7, Jon 1,2). Lijepo je biti na brdu Taboru i uživati u Isusovoj slavi, ali mjesto gdje nas Bog treba zapravo je Jeruzalem. Ne može se doći do preobraženja bez križa. To vrijedi za sve ljude osim za Isusa: on je jedini već bio u slavi, koje se odrekao te dragovoljno pošao putem križa da bi nam dao primjer, ohrabrio nas i osposobio za naš put. O tome u jednoj propovijedi lijepo govori sv. Augustin: „Sišao je Život da bude ubijen; sišao je Kruh da ogladni; sišao je Put da se od puta umori; sišao je Izvor da ožedni; a ti odbijaš da trpiš?”2
Nemojmo se bojati, jer upravo se u tami svjetlost vidi najbolje.
vlč. Tomislav Šagud
Izvor: sagud.xyz
Foto: Unsplash
