Svatko od nas je u dilemi svakog dana o nekom donijeti kakav sud ili prosudbu. Ono što vidimo postaje dio našeg uvjerenja o nekom. Ljude pored nas prosuđujemo po svojim čuvenjima, doživljajima, promatranjima ili pak na iskustvu onih koje smatramo da dotične o kojima govore znaju više od nas iz prve ruke.
Da bi se potkrijepila istinitost našeg prosuđivanja po onom što smo vidjeli stvaramo svoje dramaturške objekcije da bi priča bila što interesantnija. Da bismo sugovornika što više zainteresirali kad govorimo o nekom, uvijek je to po našem doživljavanju osobe. Ako nam je osoba draga, ako za nju osjećamo naklonost, tada ćemo i najmračnija stanja pokušati opravdati. Tad se služimo svim svojim materijalima koji su nam na raspolaganju i vještinama da bi o toj osobi govorili pozitivno i u njihovu korist kako bismo sugovornika uvjerili u svoje lažne stavove iako znamo da sve što je rečeno o dotičnima da je istina.
Nasuprot tome, osobe koje su nas povrijedile, koje su nam napakostile ili nam učinile i najmanje loše, koje nisu reagirale kako smo očekivali, tada prema njima nemamo milosti. O njima pričamo s gađenjem uveličavajući stanje o tome što smo čuli, načuli o dotičnom. Naša povrijeđenost u neprisutnosti onoga o kojem govorimo tada prerasta u izljev bolesne patološke mržnje. Jer naša povrijeđenost traži satisfakciju za načinjenu nepravdu prema nama.
Ovaj naš svijet u kojem živimo je postao jedna velika trač rubrika, crna kronika. S tim se svakodnevno hranimo. Važne su nam sočne informacije. Sve nam je važnije poznavati slabosti i mane drugih na koje s podsmijehom, ironijom i sarkazmom reagiramo. Svi ne valjaju, samo smo mi jedini dobri. Mi za sebe mislimo da smo ostvarenje života. Ne vidimo svoje mane. Ne želimo se susresti sa svim ozbiljnim problemima u svojoj obitelji i svojim najbližima. I zato su nam potrebni drugi kako bismo zaboravili na sve loše što se ima u svojoj vlastitoj kući. I svatko tko govori i drugoga prosuđuje svojevoljno, znajte da kad zine, on o sebi govori, o svojoj kćeri, o svome sinu, o svom mužu, o svom poslu i svojoj traljavosti, a ne o onom koji je predmet okrutnog strijeljanja pred streljačkim vodom sugovornika.
Danas je i sam Isus u takvom položaju. Svi žele biti blizu njemu. Svi ga žele dotaknuti, svi žele njegovu blizinu. A onda jer nemaju vjere i jer u njihovom životu ne može činiti čuda postaje predmetom prosudbi i ogovaranja. Upravo radi njihovog poganstva i zlog srca, zlog oka, zlog uha nije mogao učiniti ništa dobro jer oni vide samo sebe, egoisti su i samo su sebi dostatni, slušaju samo ono što im godi, a ne dotiče ih Božja riječ niti poziv na obraćenje oholog i praznog života. Današnje vrijeme istu stvar čini i danas. Mnogima smeta Isus Krist. Smeta im, kao i uvijek, njegova dobrota, njegova briga za malog zaboravljenog čovjeka patnika koji je na margini ljudskog društva. O njemu priča ovo društvo sa svim silama zla. Prijetnja im je njegova prisutnost.
Skidaju se križevi jer to stvara traume onima koji bi radije neka druga obilježja stavili na štovanje. Sve kršćansko je ismijano. Sve Božje iskorišteno je za podsmjeh i poniženje. Duga koja je simbol sklapanja saveza s izabranim narodom postala je simbol nekih udruga kojima je Krist i Crkva predmet njihovog konstantnog programatskog ismijavanja i sipanja nesnosnih laži i objeda. Toliko bi se toga dalo nabrajati što je sve današnji svijet i današnji kršćanski poganin spreman učiniti.
„Dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!“ Svijet je u okorjelosti svojoj spreman sve zlo učiniti prema dobru. Što manje znaju o tebi, to su kreativniji u izmišljanju raznih priča. I jer ne znaju o tebi ništa, tada im mašta radi svašta. Ne mogu podnijeti tvoju dobrotu, tvoj osmjeh tvoju blagost, spremnost pomagati. Vrlo su kreativni u svojim zlima jer ih vodi Zli, Sotona i sluge njegove.
Zato jao nama ako tako činimo, ako takvim životom živimo, ni danas Isus ne može učiniti ono što molimo, jer nemamo vjere, jer nemamo Božje ljubavi u sebi. Jer živimo u taštini i pokvarenosti. Šteta, možda bi bilo dobro da prilikom susreta s pojedincima na sebi izvjese deklaraciju i datum valjanosti kredibiliteta osobnosti. Kad uspiješ u životu, tada će tvoji prijatelji znati tko si ti, no ako pogriješiš, tek tada ćeš saznati tko su ti prijatelji. Ne moraš pitati koliko tim nekim značiš u životu, samo obrati pozornost na njegove postupke, i sve će ti tad biti jasno, postupci govore više od bilo koje riječi.
Izvor: duhovnost.net
Foto: Unsplash
