Moj suprug i ja imamo petoricu sinova (i jednog unuka) tako da iza ovih riječi stoji dugogodišnji roditeljski staž u odgajanju dječaka.
Roditelji dječaka (bilo 1 ili više njih) moraju prihvatiti kako: u njihovoj igri sve može postati oružje, s odrastanjem ćete najvjerojatnije doživljavati sve veći šok zbog troška za hranu, bez obzira na uzrast vaših sinova (i kad službeno prođe vrijeme sazrijevanja) ne prestaje hrvanje i gruba igra, često su bez majice, bez hlača, bez čarapa – nekad jer ne vole ograničenja, a nekad jer im odjeća pokriva mišiće, stvari neovisno o vrijednosti često odmah razbiju… Od života s dečkima možete očekivati – divljinu i ludost, visoku razinu buke i onu energiju koja se odbija od zida.
Zbog kulturno-povijesnog naslijeđa roditelji često svoj odnos prema sinu svode na ono kako su njih odgajali njihovi roditelji i okolina u kojoj su odrastali. Dječaci nisu maze, oni su “muškići” i ne pokazuju emocije. Oni se uglavnom natječu, njih se više kontrolira i kritizira.
U dječakovim očima otac je uzor, super junak, ideal, od tate on uči kako rješavati probleme, sukobe, kako surađivati u obitelji, zajednici i na poslu, očeva djela govore više od riječi! Značajan dio učenja odvija se u ranom djetinjstvu na igralištu. Igra je neophodna u razvoju mozga, ona služi uzburkavanju emocija. Nogomet, košarka, rukomet daju mozgu u razvoju bezbroj prigoda za vježbanje rješavanja problema, razmišljanja, osjećanja, izražavanja emocija u prijateljskom okruženju. U igri se može pasti, osjetiti očaj i ushit. Dječak s ocem može istraživati kako se nositi s frustracijom, dostojanstveno pobijediti ili izgubiti, kako kontrolirati svoj temperament – napominje Theresa Baker.
Kako dječaci rastu, očevi ih manje grle i dodiruju, češće oštro ispravljaju, grublji su i, kad se igraju, to je u natjecateljskom duhu. Istovremeno prema kćerima su pažljiviji i nježniji, zaštitnički raspoloženi. Muškarcima je i tu emocionalnost potisnuta u drugi plan.
Majke, pak, ne znaju kako izgleda svijet iz očiju dječaka. Mogu pretjerano reagirati na obične razvojne događaje iz straha i neznanja. Dječak je istraživač, majka je – emocionalno i fizički – sigurna baza. Dječak ima potrebu osjećati se sposobnim muškarcem, treba majčinu ljubav i prihvaćanje, ali na način koji uvažava njegovu samostalnost i muževnost – tvrdi specijalistica školske medicine dr. Bencun Gumzej.
Muškarac navodno mora biti snažan i vrijedan poštovanja, za njega je obrana kod uvreda – pitanje časti. Tijekom odrastanja dječaci su izloženi izazivanju i vrijeđanju, što ih zaista stavlja u stalnu obrambenu poziciju kod mogućeg napada: vide opasnost i tamo gdje je nema. Kad se osjećaju stjerano u kut, a nisu sposobni nositi se s tjeskobom ili tugom, jedino što im ostaje je agresivnost i nasilnost kojom se štite od boli i frustracija.
Poneke dječake isti osjećaj ranjivosti natjera na stav “baš-me-briga-za-sve”. Zatvorenih usta i bezizražajnog lica bore se s odrastanjem, visokim očekivanjima, željom da udovolje i strahom od nepoznavanja sebe samih. Dr. Karl Jung smatrao je kako sve može promijeniti – unutarnji oprost. Oprostite sinu (i sebi) za sve greške, očekivanja i riječi koje su povrijedile. Oprost nije slabost, nego put do novog odnosa. To ne znači odustajanje od granica ili dostojanstva – upravo suprotno. Oprost vam pomaže da prestanete hraniti konflikt i otvorite prostor za zdrav dijalog. Stoga, kako kaže nepoznati autor: „Odgajajmo sinove tako da žive intenzivno, da vole kako žele voljeti, da trče prema svojim snovima bez okova. A kad pomisle na roditelje, neka to ne bude teret nego nježnost.“
Izvor: mrezerijeci.com
Foto: Unsplash
