Jedan je čovjek imao u svom salonu na vidnom mjestu obješen čudan predmet. Kad bi ga netko upitao zašto to tamo drži, počeo bi pričati.
Jednom sam bio u šetnji s djedom u parku. Bilo je hladno zimsko popodne. Djed je polako hodao za mnom. Imao je slabo srce. Htio sam ići do zaleđenog ribnjaka. ”Mogu li se samo malo klizati?” – pitao sam djeda.
Djed se bojao za mene. U trenutku kad sam stao na led upozorio me: ”Pripazi…”
Bilo je kasno. Led je bio prilično tanak i ja sam propao u vodu. Djed je odlomio granu i pružio mi njen kraj. Uhvatio sam se, a on me svom snagom vukao, dok me nije izvukao iz rupe u ledu. Plakao sam od straha i drhtao od studeni.
Trebao sam toplu kupku i krevet.
Moga je djeda ovaj događaj tjelesno i psihički iscrpio. U noći je dobio srčani udar i umro. Sve nas je to jako ražalostilo.
Otrčao sam do ribnjaka i odande donio granu. Onu granu, kojom je djed spasio moj život, a svoj izgubio. Dok živim visjet će na ovom zidu kao znak njegove ljubavi prema meni.
Tako i kršćani imaju u svojim domovima komad drva koji ih podsjeća na ljubav Onoga, koji je za sve ljude dao svoj život.
Bruno Ferrero
Foto: Pixabay
