Kako oženjeni muškarac bez djece može pronaći svoj poziv u današnjem svijetu bez očeva?
Prije svega, biti otac nije presudno za pronalaženje mog poziva jer me slijeđenje Boga dovelo do bračnog poziva, premda bez djece zbog neplodnosti. Svoj poziv doživljavam kao privilegij da radim na svome spasenje u bilo kojem obliku, s djecom ili bez djece.
Drugo, kao suprug, ja sam duhovni vođa svoje obitelji i preuzimam vlasništvo nad time. Kao suprug, glava sam obitelji. Budući da smo supruga i ja jedno tijelo u Božjim očima kroz brak, moj je posao dovesti je sa sobom u nebo.
Brak bez djece
Iako sam biološki bez djece, to me ne definira niti ne ograničava. Svijet me tako vidi i neki bi me ljudi mogli čak i sažaljevati.
Neki bi mogli šaptati i reći da sam prisiljen živjeti sa zjapećom prazninom u svom životu. Nekima je život bez djece težak križ, ali, iskreno, nikad nisam razmišljao o tome. Kao najmlađi sin i peto od šestero dobro formirane katoličke djece, nikada me otac ili majka nisu ”ranili”. Bili smo srednja klasa, odani jedni drugima, a moji su roditelji bili pobožni katolici koji su svoju vjeru shvaćali ozbiljno. Ukratko, milost je što mogu vjerovati Bogu u Njegovu volju za mene, a ona jednostavno ne uključuje biološku djecu.
Pozadina
Ukratko, udaljio sam se od vjere na fakultetu, koketirajući sa seksom, drogom i alkoholom. Plesao sam oko ovo troje, ali oni nikad nisu postali moja velika strast. Postao sam mlak i upao u relativističku zamku prema kojoj nikome nisam činio ništa loše. Kako sam se udaljavao od Boga, On mi je dopustio da se kuham u vlastitim sokovima dok nisam postao suh, apatičan i dosadan sam sebi.
Nikad nisam prestao prisustvovati nedjeljnoj misi, ali sam prestao redovito odlaziti na ispovijed. Propuštao sam misu na mnoge svete dane, psovao sam i nisam nadzirao što gledam i čitam. Mnogo sam godina lutao tim putem bez razmišljanja, ali… Nekako je moje srce znalo da se mora dogoditi drastična promjena, jer inače ću završiti kao i većina mojih prijatelja (što je bila neprivlačna mogućnost).
Transformacija
Jednog sam nedjeljnog popodneva u svom automobilu vodio ozbiljan razgovarao s Bogom na putu kući nakon još jednog dekadentnog vikenda. Dotaknuo sam dno dna i bio sam obeshrabren mišlju kako nikada neću naći put do unutarnjeg mira i sreće. Bog je ispoštovao moju molitvu kad sam Ga zamolio da me mijenja i da postanem Njegov.
S vremenom sam ustrajao u toj jednostavnoj molitvi i stvari su se polako počele mijenjati. Najvažnija promjena u mome svakodnevnom životu bila je molitva.
Mentorstvo
Samo nekoliko mjeseci nakon jedne duhovne obnove, upoznao sam se s Fraternusom, katoličkom organizacijom za mentoriranje dječaka, i ubrzo sam u potpunosti postao zaokupljen njome. Znao sam da sam tu gdje je Bog želio da budem. Oduvijek sam se osjećao dužnim mnogim muškarcima, pojedinim očevima i pojedinim osobama bez oca, koji su me učili i oblikovali u izviđačima. Ta sjećanja i taj potencijal oživjeli su u meni i odjednom sam poželio prenijeti drugima ono što sam primio. Sada sam u svojoj devetoj godini rada u ovoj mentorskoj organizaciji i pronašao sam novu slobodu koju i dalje njegujem. Na izvjestan sam način postao otac postavši katoličkim mentorom.
Moja nova sloboda koja dolazi iz predanosti i mentorstva jest sloboda od apatije, mrtvog unutarnjeg i besciljnog života. Dobio sam sjajan dar i sada, poput oca, imam sredstva da ga prenesem drugima. Baš kao biološki otac, u ulozi mentora uhvatim se kako ne radim ili govorim određene stvari, jer ni ja ne bih želio vidjeti bilo koga od naših dječaka da to radi ili govori.
Mentorstvo je uzajamno
Sada idem na misu tijekom tjedna i posjećujem Presveti sakrament jer to želim, a sve je započelo kad mi je jedan stariji Fraternusov dječak rekao kako „žeđa‟ provesti mirno vrijeme ispred tabernakula. Ta je njegova izjava uvelike utjecala na mene.
Nekoliko mlađih dječaka pita me svaki tjedan na našem sastanku u Fraternusu hoću li ih odvesti u kapelu klanjanja na krunicu. Imam slobodu „raditi što god želim“, ali znam da mi je Bog dao svoje milosti i vrijeme na zemlji i u Fraternusu da ih dam u ljubavi radeći upravo te stvari.
Nedavna situacija u zajednici koja mi je uvelike otvorila oči bila je kada je jedan od starijih dječaka rekao našoj maloj grupi kako ga je njegova djevojka pitala: „…što činimo da bismo se međusobno približili Kristu?‟ Te sam večeri otišao kući i pitao suprugu upravo to pitanje. Taj mi je dječak otvorio oči upravo za ono što sam ga ja sâm trebao pitati.
Vjerujem da je ovo istinsko i stvarno očinstvo. Mentor sam dječacima na očinski način, a Bog mene mentorira kroz njih i misiju Fraternusa u cjelini. Razlog zašto organizacija „funkcionira‟ je taj što je ona i bratska i očinska organizacija. To je ono što muškarci jesu i ono što im treba.
Poziv
Pronalaženje moga poziva pitanje je stavljanja sebe na raspolaganje poslu koji bi Bog htio da radim, no ja sam se morao dovesti u situaciju da to radim. Postoje trenutci kad moram učiniti nešto, a kad ni sam nisam siguran da znam što učiniti. Ovo je ključ mog osobnog rasta kroz Fraternus: davanje dopuštenja za neuspjeh dok radim Božje djelo. Riječima Winstona Churchilla, „…uspjeh nije konačan i neuspjeh nije fatalan. Važna je hrabrost da nastavimo.‟ To zvuči tako ozbiljno, tako plemenito, čak i otrcano. Ipak, prisjećajući se toga, svaki se tjedan moj povratak kući iz Fraternusa čini posebnim. Kao čovjek bez svoje biološke djece volim biti otac.
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice thosecatholicmen.com.
Preveo: K.P.
Foto: Pixabay
