Istražujući za članak Pića sa svecima, tražio sam koja bih pića mogao preporučiti na određene blagdane u liturgijskoj godini. Ono što nisam očekivao da ću otkriti bila je lekcija kako ih piti. Ta se lekcija može destilirati u pet ključnih točaka. Kako bismo pili poput svetaca – to jest, uživali u alkoholu onako kako je to Bog mislio – moramo piti…
- umjereno
Umjerenost nije samo moralno odgovorna stvar, ona je i ugodnija stvar. Epikurejci su od davnina bili umjereni u svojim apetitima, ne zbog svoje posvećenosti vrlini, nego maksimiziranju tjelesnog zadovoljstva, jer su znali da će ih višak lišiti tjelesnog cilja koji su tražili. Kršćani mogu slobodno profitirati od ovog uvida, jer Bog želi da uživamo u Njegovu stvaranju.
Umjerenost je također važna jer njeguje zdravlje, što je jedan od razloga zašto je Crkva povijesno tolerirala, pa čak i podržavala konzumaciju alkohola (sjetite se srednjovjekovnih vjerskih redova i njihove proizvodnje piva, vina, viskija i likera). U srednjem vijeku i šire alkohol je pročišćavao kontaminiranu vodu ili joj je služio kao zamjena, a djelovao je i kao lijek za različite bolesti. Čak i danas, kad se kartuzijski redovnici visoko u vjetrovitim francuskim Alpama prehlade, uzimaju žličicu svog ukusnog biljnog likera, chartreusea.
Na kraju, umjerenost je ključna za poticanje zajedništva. Pijenje dovoljno da se jezik opusti, ali nedovoljno da se odmakne od nepristrane misli, jako pogoduje dobrom razgovoru i prijateljstvu. Kako pjesnik Ogden Nash u svojoj pjesmi Reflections on a Ice Breaker kaže: „Slatkiš je krasan, ali alkohol je brži.“
2) sa zahvalnošću
Umjerenost je također izraz zahvalnosti Bogu za dobrotu grožđa i žita. Kako kaže Chesterton: „Trebali bismo zahvaliti Bogu za pivo i bordo, ne pijući ih previše.“ Zahvalnost je danas vrlina koja se jako zanemaruje, jer se sve više i više fiksiramo na svoja prava, a sve manje na ono što dugujemo drugima. Zaista, za neke suvremene filozofe, poput Kanta, zahvalnost je loša stvar, prijetnja našoj autonomiji, jer implicira da smo nekome dužni.
No za katolike je radost zahvaliti Bogu koji nas stvara, otkupljuje i posvećuje te vidjeti Njegovo dobročinstvo u svim dobrima oko nas, uključujući i u onima u našoj čaši. Obratite pažnju na žarku zahvalnost u izjavi sv. Arnolda od Metza, sveca zaštitnika pivara: „Iz čovjekova znoja i Božje ljubavi pivo je došlo na svijet.“
3) s prisjećanjem
Katolička pobožnost usredotočena je na euharistiju, što znači „zahvaljivanje“, pa stoga stav zahvalnosti prožima sve aspekte katoličkog života. No euharistija je također spomendan, ispunjenje zapovijedi „Činite to meni na spomen“. Zahvalnost zahtijeva sjećanje, konkretno, sjećanje na dobre stvari koje su nam nezasluženo dane.
Jedna od ključnih razlika između zdravog i nezdravog pijenja jest pije li osoba da bi se prisjetila ili pije da bi zaboravila. Uzmite u obzir razliku između pijenja koje se događa na zaista dobrom i plemenitom vjenčanju i pijenja koje se često događa u baru. Na dobrom vjenčanju okuplja se više generacija koje slave trijumfalnu i časnu svadbu vjernog muškarca i vjerne žene; okupljaju se kako bi proslavili ljubav ovog novog para koji će, ako Bog da, s godinama samo rasti i dovesti do još djece i još više ljubavi. Kad to učine, sjećaju se i ljubavi u vlastitim brakovima, ljubavi u brakovima svojih roditelja i tako dalje. Prisjećaju se velikog lanca ljubavi i podižu čaše u čast njemu.
Usporedite ovu sliku sa slikom muškarca srednjih godina u kutu bara kako pije sam. Žali se zbog svoje usamljenosti, nezadovoljavajućeg posla, izgubljene mladosti. Muškarac naručuje rundu za rundom ne da bi se sjećao dobroga, već da bi zaboravio loše. Takvo ispijanje pića daleko je od katoličkog načina ispijanja pića.
4) veselo
Još jedan način razmatranja razlike između zdravog i nezdravog pijenja jest razmišljanje o pojmovima „zabava“ i „veselje“. „Zabava“ podrazumijeva oblik zabave koji nije nužno loš, ali je obično površan i obično se može uživati sam. Možda bi se mladić više zabavio igrajući videoigrice sa svojim prijateljima, ali zamislivo je da se ipak može zabaviti igrajući igru sam.
„Veselje“, s druge strane, zahtijeva zajedništvo. Ljudi se obično ne vesele sami u sobi; vesele se na festivalu ili velikoj gozbi. Barem po mom mišljenju, veselje pretpostavlja jaku zajednicu te doista božanski i nezaboravan razlog za slavlje: zamislite koliko bi apsurdno bilo reći: „Dan sretnih administrativnih profesionalaca.“ No „sretan Božić“ i dalje ima teološko značenje, i to ne samo zato što se spominje Kristovo rođenje. Kad želimo da netko bude sretan na rođendan našeg Gospodina, nadamo se da će se on jako dobro i provesti.
Naravno, sve to uključuje rizik: postoji zastarjeli izraz na engleskom „veselo pijan“, koji sugerira rizik od pijanstva. No kako Josef Pieper ističe u svom djelu „U skladu sa svijetom: teorija svetkovine“, svaka svetkovina sadrži „prirodnu opasnost i klicu degeneracije“ jer svaka svečanost sa sobom nosi element raskoši. No kao što raskoš ne mora uključivati dekadenciju, tako „tekuće“ veselje ne mora podrazumijevati utapanje.
5) prilikom obreda
Pieperova knjiga podsjeća na još jedan aspekt veselja: obred. „Obredna svečanost“, Pieper nadalje tvrdi, „je najsvečaniji oblik svečanosti.“ Zašto? Zato što istinska blagdanska radost ne može postojati bez Boga i bez tradicije slavljenja koja uključuje obrednu pohvalu i žrtvu. Bez vjerskih obreda, zaključuje Pieper, blagdan ne postaje „profana svečanost“, već nešto gore: izmišljena i umjetna prigoda koja postaje „nova i napornija vrsta posla.“
Mi, pobožni ljubitelji pića, možemo prisvojiti Pieperovu mudrost u dvije jednostavne prakse. Prvo, naša slavlja trebaju biti utemeljena na liturgijskoj godini, toj velikoj ponavljajućoj priči o otajstvima Krista i njegovih svetaca. Katolička liturgija, piše Pieper, „zapravo je ‘neograničeno izricanje riječi DA i AMEN’ čitavoj stvarnosti i postojanju“, a svetkovina svakog sveca je i proslava sveca koji je rekao DA Bogu, ali i poziv da i mi to učinimo.
Drugo, trebala bi postojati neka obredna komponenta nečije proslave, koliko god ona bila skromna. Najjednostavniji način za postizanje ovog cilja je ritual zdravice. Nazdravljanje je staro koliko i samo piće i ima duboke vjerske korijene. Izvorno se „pijanka“, zajedno s izricanjem zaziva božanskog, sastojala od izlijevanja prvog pića bogovima. A prema jednom izvještaju, običaj zveckanja čašama kršćanski je izum, čiji zvuk zveckanja oponaša zvuk crkvenih zvona koji tjera demone. Katolici bi trebali biti prirodni nazdravitelji, jer obred nam je u krvi. Prepoznajemo da formalnost ne zamjenjuje spontanost ili radost, već je upotpunjuje, kanalizira, obogaćuje. Univerzalna želja da se nazdravi nečijem zdravlju nalazi novi smisao u dubokoj kršćanskoj težnji za više od pukog odsustva tjelesnih bolesti. Sve što je potrebno jest jedna zdravica kako bi naše amorfno druženje učinilo događajem, možda čak i svetim.
U istom djelu, Josef Pieper s odobravanjem citira nietzscheovski aforizam: „Nije stvar u tome da se organizira svečanost, već da se pronađu ljudi koji mogu uživati u njemu.“ S dobom postmodernog nihilizma pred nama, pitanje nije bi li kršćani trebali svečano uživati u piću; pitanje je hoće li oni jedini ostati sposobni za to.
Michael Foley
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice catholicgentleman.com
Preveo: K.P.
Foto: Unsplash
