Klesar nadgrobnih spomenika podiže malo dlijeto i reče. “Gotovo je.”
Čovjek pomno razgleda kamenu ploču: dvije godine, 1916. i 2000., odvojene crticom dugom svega nekoliko centimetara. Odmahnu glavom i primijeti: “Ova crtica… Nekako mi se čini prekratkom. Vidite, moj je otac imao lijep, dug i zanimljiv život. Volio bih kad bi se moglo naslutiti njegovo djetinjstvo u velikoj obitelji, zelena polja, blago, mukotrpan težački posao, žetvene svečanosti, strah od nevremena, ljetne suše…
Zatim rat, vojna odora, puni vlakovi novaka, ranjavanje, bijeg iz logora, susret s mojom majkom… Rađanje djece, njihovo odrastanje, ženidbe, unučad jedno za drugim…
Zatim vedra starost, naravno bolesti, ali i pažnja s mnogo ljubavi, oduševljenja, dugi radni dani, brige, tjeskobe, radosti…”
Klesar ga je pažljivo saslušao, dohvatio dlijeto i čekić te s nekoliko kratkih udaraca produžio crticu između godine rođenja i smrti za pola centimetra. Okrenuo se naručitelju i upitao: “Je li sada bolje?”
Život se ne može prikazati crticom između dvije godine. Radosno prihvati svaki trenutak koji živiš. Sada. Život je sve što imaš.
Bruno Ferrero
Preuzeto s vjeronaucni-portal.com.
Foto: Unsplash
