Ovo nije još jedan clickbait naslov koji će vas navući na otvaranje članka i otkriti vam neku simpatičnu i trivijalnu molitvicu. Ovdje ćemo malo dublje razmišljati o molitvi koju nam je ostavio Isus, po Matejevu zapisu (Mt 6, 9).
Razlika između „molite ovo“ i „molite ovako“ jest u tome što ustrajno „ovo“ u nekome trenutku postaje blebetanje, što nas Isus par redaka ranije opominje da ne radimo (Mt 6, 7), a „ovako“ otvara puno šire vidike i oslobađa kreativnost prema Onome koji je kreirao nas.
Mnogi teolozi su temeljito protumačili kako je molitva Očenaš smisleno sastavljena od (za)hvale i molbe, čime nas žele osloboditi od bilo kakvog straha u obraćanju Bogu. Nedostatak slobode nas zarobljava u mnogo gore ćelije vlastitih zadovoljstava, želja i očekivanja, gdje i ono što činimo prema Bogu nije ispravno. Tako počnemo živjeti samo za ono što govorimo, a ne za Njega.
Pitam se, da je to jedina molitva ikad smišljena, bi li ona bila mnogo jača ili bi s vremenom postala dosadna? Teško je dati odgovor. Valjda je od čovjeka do čovjeka…
Može se primijetiti kako kod zajedničke obiteljske molitve, recimo za ručak, molitva stvarno bude izblebetana. S druge strane, može se primijetiti kako jednostavno „Bogu hvala“ ili „Bože, pomagaj, ne mogu sam…“ imaju puno veću snagu, ovisno o trenutku, okolnosti i količini predanja.
Hoću reći da „ovo“ u bilo kojem trenutku može postati bezvezno ako nema srca, misli i osjećaja u propustu da se zaista zahvali za stečeno i zamoli za uskraćeno. Molitva Očenaš je sama po sebi predivna i potiče na promišljanje, ali samo ako smo spremni zastati i priuštiti si vrijeme za promišljanje. U žurbi i čekanju da se halapljivo nešto dobije, pojede i ostvari, propuštamo zahvalu i onda ništa opet nema smisla.
„Ovako“ prvo usmjerava na čitanje Matejeva poglavlja o molitvi, istraživanju okolnosti u kojima Isus spominje molitvu, prepoznavanje sebe u tim okolnostima i reagiranje na način na koji nas On uči. Iako predivna, mnogo puta i opravdano iskorištena i, uvjeren sam, s neizmjernim plodovima, molitva Očenaš je nešto više. Ona je nevjerojatna uputa kako se obraćati Bogu.
Kada Ga doživimo kao tatu koji je naš – svačiji – i kada povjerujemo da nam On hoće dobro i da sve što radi i dopušta čini iz ljubavi i zato što je baš to nama potrebno, onda smo spremni i zahvaliti, iako je često neshvatljivo i teško, ali i slobodniji zatražiti da nam po svojoj volji da ono za čime čeznemo. Na kraju se opet svede na to da jedino za čime istinski čeznemo jest upravo Njegova ljubav, a nju nam On ionako daje.
Ključan je trenutak u kojem spoznamo tu svoju slobodu i mogućnosti u kojima možemo komunicirati i surađivati s Bogom, jednostavno živeći svoj život i, kao u bilo kojoj djelatnosti, biti otvoren za slušanje, prijedloge, preporuke i savjete. Daje nam ih On, što kroz duhovne poticaje, što posredstvom ljudi, a kao vrhunac toga zamišljam prosječnoga čovjeka koji hodi kroz svoj uobičajen dan te tu i tamo pogleda k nebu, namigne Bogu i kaže „dobro smo danas…“
„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani“ (Rim 8, 28). Mislim da smo svi pozvani na suradnju. Brutalna je činjenica da svi ne znamo ljubiti. „Ovako“ nas uči ljubiti, uči nas odazvati se, uči nas prihvatiti suradnju te s manje grča, tjeskobe, strahova i briga nam dokazuje da je On naš i da je za nas.
Foto: Unsplash
