1993. godine, u jeku ratnih zbivanja, služio sam vojni rok u Šibeniku. Razmišljao sam tada o raznim dogodovštinama iz vojničkih dana mog tate, a koje mi je prepričavao u djetinjstvu.

Između ostalog, pričao mi je o tome kako je bilo dobro za vojnika dati krv jer dobije dva dana više boravka kod kuće ili dva dana smanjenja vojnog roka. To mi se svidjelo pa sam i ja odlučio biti dobrovoljni darivatelj.

Tako sam jednog dana otišao k zapovjedniku i iznio mu svoju namjeru. „Nema problema.”, reče on, „Idi i brzo se vrati”. Sjeo sam na bus, odvezao se do grada i otišao do prve bolnice. Rekao sam da mi je prvi put i da ne znam koju krvnu grupu imam. Sestra me je zamolila da sjednem i pričekam. Nakon prekrasnog iskustva dobrovoljnog darivanja krvi, sestra mi je rekla da obavezno moram pričekati prije nego što odem. Dok sam čekao, odjednom se sve uskomešalo. Žurba, strka, galama, jurnjava po hodnicima… Pomislio sam u sebi kako opet dolaze ranjenici s fronte i uhvatila me je tuga. Međutim, uskoro mi je prišao neki čovjek s još četvoricom te je upitao sestru:

„Je l’ to taj?!”

„Jest, on je!”, odvrati sestra.

„Što sam sada skrivio?”, pomislih.

I tada su mi objasnili da je njegov sin upravo stradao u prometnoj nesreći i da je za operaciju bilo hitno potrebno pet doza krvne grupe B+, i da me je poslao sam Bog, i da sada moram ići s njima na ručak jer spasili smo život njegovu sinu.

Ostao sam bez teksta i, još pravo niti ne shvaćajući što se dogodilo, dopustio sam da me vode i voze kamo žele. Najprije su me odveli u Caritas, jer ondje dobrovoljnim darivateljima krvi dijele pakete. Odlučno sam ga odbio uzeti, jer sam vojnik i imao sam dovoljno hrane. Ali morao sam ga primiti pa sam ga dao prvoj ženi koju sam sreo ispred Caritasa. Nakon toga je taj dobri (ne)sretni otac odveo nas petoricu u neki prijateljev restoran gdje se već spremno vrtio janjac na ražnju. I tako sam pomalo jeo i pio s novim prijateljima po krvi. A budući da sam bio u uniformi Hrvatske vojske, pazili su me i mazili i jelom i pilom na poseban način pa sam se malo i napio…
U vojarnu sam se vratio u kasno poslijepodne. Smrknuti me je zapovjednik gledao kako se teturajući hihoćem i pjevušim neku zagorsku pjesmu.

„Vojniče, gdje si bio? Šta si radio?”

Nisam mu uspio odgovoriti kako je stradali dječak dobio moju krv, jer mi je odmah zapovjedio da odem u krevet, pod OBAVEZNO, i da mu se ne pojavljujem pred oči do jutra, kada će odlučiti o pritvoru. Ne shvaćajući o čemu se radi, otišao sam na spavanje. A ujutro, dok još nisam pravo ni otvorio oči, zapovjednik mi stade čestitati i pohvaljivati me za dobro učinjeno djelo – u novinama je pročitao kako su petorica spasila život dječaku, a piše i moje ime.

I tako, od „alkoholičara i nesretnika”, postadoh „spasioc”. Kako je Bog divan i kako uvijek na dobro surađuje s onima koji žele dobro, i kako me On, Bog Svevid, poslao. Po dolasku iz vojske počeo sam se rado odazivati svim akcijama dobrovoljnog darivanja krvi. Ponekad također svratim do Petrove 3, kako bih na separatoru dao ili trombocite za djecu koja boluju od leukemije ili plazmu za unesrećene vatrom. Upravo danas, dok ovo pišem, zabilježio sam 95. davanje krvi. Puno, malo, Bog zna.

U krvi je život (Lev 17, 11) i ja sam to zapamtio za cijeli život. Neka je hvaljen i slavljen Život. Amen.

Foto: Pixabay

Veseljko Kralj
Bog me u trenutku začeća pozvao na život imenom Veseljko i rodih se kao sin jedinac u obitelji Kralj 1974. godine. Nanovo se rodih (po neizmjernom Božjem milosrđu) 2001. godine i otada živim, kao beskorisni sluga u zahvalnosti i služenju Stvoritelju, koji je meni i mojoj dragoj ženi Kristini, ničim zasluženo, darovao sedmero djece i mnogo mnogo braće i sestara u Kristu. Bez njihove bih podrške bio daleko od Gospodina, koji uvijek prati svaki moj udah i otkucaj srca, koje želi, iako ponekad bez uspjeha, kucati samo za Njega.