“Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv principa pravednosti i vječnosti. Religije daju sisteme. I ja kažem: ‘Aut catholicus aut nihil.’ (‘Ili katolik ili ništa.’) U ovome pogledu nije u meni nikada postojala ni najblaža sumnja. Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera.” (bl. Ivan Merz)
Ivan Merz rođen je 16. prosinca 1896. godine u Banja Luci. Bio je jedinac u roditelja koji su mu pružili sretno djetinjstvo. Kao vrlo mlad primio je kršćansku vjeru preko profesora Ljubomira Marakovića koji ga je preko umjetnosti i književnosti usmjeravao k pravim moralnim i duhovnim vrednotama.
Poslije mature odlazi na vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto gdje se, po želji roditelja, školovao za časnika, no brzo odustaje od toga jer nije vidio smisao u vojnoj službi.
Iduće godine odlazi u Beč gdje započinje studij prava i književnosti, ali već iduće godine, 1916., poslan je na talijansku frontu gdje ostaje do kraja rata. Zgrožen grozotama ratovanja i besmislom stradavanja ljudskih života, u kršćanskoj je vjeri spoznao jedini pravi smisao života. Nakon završetka rata piše pismo ocu:
„Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogočemu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.“
Vođen tom mišlju, nastavlja studij u Beču pa se kasnije u Parizu angažira u kršćanskim društvima, okuplja hrvatske studente i priprema ih za apostolski rad u domovini.
Sve više pokazuje zanimanje za liturgiju koja je za njega bila umjetnost i život, mjesto najdubljeg susreta s Bogom. Njegovi roditelji nisu bili baš sretni što Ivan toliko pažnje pridaje vjeri i Crkvi te su željeli da se ponaša kao većina mladića njegova vremena. Ivan im u više navrata objašnjava da je jedino vjera ta koja ga je spasila u svim grozotama života koje je pretrpio kroz rat i da je jedino ona ta koja ga je očuvala na njegovu životnome putu.
Ivan se vraća u Zagreb 1922. godine gdje djeluje kao profesor francuskog i njemačkog jezika. Živio je životom posvećenim Bogu i braći, svakodnevno je sudjelovao na svetoj misi i primao Tijelo Kristovo. Najveća karakteristika Ivana kao osobe bila je njegova ljubav i posvećenost Katoličkoj Crkvi.
Sve svoje slobodno vrijeme Ivan je posvetio odgoju katoličke mladeži kroz razne katoličke organizacije, posebice kroz Hrvatski orlovski savez čiji je bio suutemeljitelj. Životna filozofija koju je slijedio sastojala se od tri riječi: Žrtva, Euharistija, Apostolat. Svjestan da će umrijeti mlad, Ivan Merz prikazuje na samrti svoj život kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež.
Njegov mladi život ugasio se 10. svibnja 1928. godine u 32. godini nakon neuspjele operacije zbog upale čeljusne kosti.
Prije odlaska na operaciju napisao je svoju oporuku: ,,Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusovog. I. M. blažen u pokoju i miru. Duša će moja postići cilj za koji je stvorena. U Gospodinu Bogu.“
Njegova oporuka uklesana je na nadgrobnoj ploči u Bazilici Presvetog Srca Isusovog u Zagrebu, gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci i oltar. Posebno je volio pobožnost klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu koja se odvijala četvrtkom, danom kad je Ivan napustio ovozemni boravak.
Papa Ivan Pavao II. za Ivana je rekao da je bio „istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja.” Proglasio ga je blaženim 22. lipnja 2003. na misi u Ivanovu rodnom gradu, Banja Luci.
Svojim primjerom kršćanskog muškarca, blaženi se Ivan kroz život zalagao za moralne vrijednosti, ljubeći Crkvu, živeći Evanđelje i podnoseći sva bremena života sa svojom braćom koja su mu poslana na životni put. Dao je svoj život drugima kako bi ga on dobio u izobilju. I ima ga u izobilju.
