13. u mjesecu lipnju, jedan je od najiščekivanijih dana i najživlji dan u godini u mjestu iz kojeg dolazim.

Sa svih strana Hercegovine, pa i šire, od ranih jutarnjih sati, brojni hodočasnici, stari, mladi, obitelji s djecom, bosonogi, stižu i u svojim se potrebama utječu moćnom zagovorniku kod Boga, svecu svega svijeta, našem svetom Anti Padovanskom.

Sv. Antun Padovanski, rođen kao Fernando Martins de Bulhões u Lisabonu 1195. godine, a umro u mjestu Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231., portugalski je svećenik i franjevac.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog roda, no više su cijenili krijepost nego plemstvo. Krijepost su nastojali svome sinu ucijepiti u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i pobožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu pa je stupio u samostan augustinaca kraj Lisabona.

Kao i svaki čovjek, svetac, koji želi živjeti svoju vjeru, morao je trpiti i podnijeti križ, tako da ni njega život nije mazio.

Kad su u Koimbru doneseni ostatci petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegove braće, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku, sv. Ante usplamti željom da postane franjevac. Želio je da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za vjeru. Već u ljeto 1220. godine stupio je u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja prema sv. Antunu Pustinjaku, kome je tamošnja kapelica bila posvećena, uzeo je ime Antun. U poniznosti i krotkosti svoga srca otpočeo je novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost.  U to opet usplamti željom da ode k nevjernicima i da im naviješta radosnu vijest. Klečeći molio je svoje glavare da ga puste k Maurima u Afriku da im pripovijeda tako da u prosincu 1220. god. dobija dozvolu od svoga provincijala. Unatoč silnoj volji ubrzo je spoznao da Božja volja za njega nije put koji su mučenički podnijeli ti svećenici. Nakon što je stao na afričku obalu, počeo je propovijedati, ali uskoro oboli te je bio primoran vratiti se natrag u Španjolsku.

U povratku, doživio je iskustvo slično Isusovim učenicima. Njegovu lađu napali su valovi i vjetrovi i odveli drugim putem te stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru potpuno su oslabili sv. Antu, ali malo-pomalo on se oporavljao kod svoje braće. Osobito ga je veselila nada da će oko Duhova 1221 god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asizu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napunili su ga utjehom i pouzdanjem; ostao je zapanjen jednostavnošću i usrdnom ljubavi prema Bogu koju je imao sv. Franjo, stoga odluči ostati u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.

Zbog njegova zdravstvenog stanja jedno je vrijeme služio čitajući Sveto pismo svojoj braći, pa opet počeo hrabro propovijedati. Njegovo apostolsko djelovanje bilo je tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih učitelja teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji.”  Antun je udario temelje franjevačke teologije. A i bio je sv. Antun stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu je Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom snažno je naviještao Božju riječ i samim svojim životom živio evanđelje. U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz franjevačkog reda.
Umro je u 36. godini života, a već godinu nakon njegove smrti, papa Grgur IX. ubraja ga među svece Katoličke Crkve.

32 godine nakon smrti, kad su u crkvu svetog Ante u Padovi preneseni njegovi zemni ostatci, svi su ostali zapanjeni vidjevši da je na istrulom tijelu njegov jezik ostao čitav i rumen. Takav je do dana današnjeg i čuva se na tom istom mjestu. Sveti Ante uz svoj portugalski jezik, lijepo je govorio i francuski i talijanski, a govorio ih je svugdje. Kada ga ljudi nisu htjeli slušati, propovijedao bi ribama.

Mali je broj svetaca po kojima je Bog tvorio tako izvanredna čuda kao što je tvorio po našem sv. Anti i na njegov zagovor. Brojna su svjedočanstva molitava i prošnji koje su upravljene ovom svecu i po čijem su zagovoru uslišene, tako da se s pravom može reći da je on svetac svega svijeta.

Njega molimo za izgubljene stvari, zaštitnik je franjevačkog reda, četiriju biskupija (Padova, Lisabon, Paderborn i Hildesheim), Portugala, zaljubljenih, bračnih drugova, žena, djece, putnika, potlačenih i siromašnih.

Molitva svetom Anti u svakoj potrebi

Spomeni se, sveti Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. S čvrstim pouzdanjem preporučujem se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga. Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi ako je za dobro moje duše – milost … za koju te molim. Pomozi mi svojim zagovorom u ovoj mojoj potrebi i nevolji! Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibli duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi.  Amen.

Josip Herceg
Josip je mladi Hercegovac, rođen 19. travnja 1995. godine. Dijete je kamena, krša i loze. Diplomirani je agronom i svoju ljubav prema struci najviše pokazuje kroz njegu vrta i vinograda. No najviše je opijen vinom Božje milosti pa stoga voli raspravljati o duhovnim temama, a posebno uživa u sviranju duhovne glazbe, animiranju klanjanja i zabavljanju društva. Pored toga što honorarno svira gitaru i voli igrati nogomet, aktivni je folkloraš u KUD-u ''Sv. Ante'' na Humcu. Vino kojim je opijen ne želi zadržati za sebe, nego ga rado dijeli s drugima i dopušta Bogu da ga upotrijebi tamo gdje treba.