Iako prizemljen u svojim zemaljskim potrebama, duša i tijelo svetoga Josipa Kupertinskoga uvijek su željeli biti bliže onom nebeskom, Božjem, i to nije ostalo neprimjećeno očima puka, jer je cijelo njegovo biće letjelo i žudjelo za Kristom.

Josip Desa rodio se na jugu Italije, u gradiću Copertino, 17. lipnja 1603. godine. Bio je sin siromašnih, ali vrlo čestitih ljudi koji su ovog sveca odgojili u pobožnosti i strogosti. Sa 17 godina otišao je u novicijat franjevaca konventualaca, no zbog nedovršena školovanja uzrokovanog bolešću, tamo su ga odbili primiti. Otišao je i k franjevcima kapucinima da kao laik posveti svoj život Kristu, no i tamo bijaše odbijen, ali ga ni to nije pokolebalo da posvjedoči za Istinu te služi Bogu i ljudima. Naposljetku, braća franjevci u blizini Copertina primaju ga u samostan Grotello.

Svoj novicijat započinje s velikim žarom te polaže zavjete kao brat laik, trećeredac. Njegova volja za svećeničkim životom nije ostala neprimjećena (znao je spavati samo tri sata kako bi se više posvetio molitvi) pa je na provincijskom kapitulu 1625. odlučeno da može ući u red te se zarediti i postati svećenikom.

Širem katoličkom puku poznat je po daru letenja, no to nije bio njegov jedini dar. Sv. Josip Kupertinski nije bio nadnaravno talentiran, nije poznavao ni latinski jezik, osim njegovih osnova potrebnih za liturgiju i časoslov, ali mu je od Boga dana mudrost koja je zapanjila i najučenije teologe. Bez gotovo ikakvih intelektualnih i ljudskim mjerilima mjerenih predispozicija da postane svećenik, ali po svojoj skromnosti, jednostavnosti i strogoj poniznosti, unatoč mnogobrojnim preprekama, postao je Božji miljenik i zagovornik mnogih. Njegovo razumijevanje Svetog pisma, a posebno psalama zadivilo je i rasvijetlilo poglede brojnim teolozima toga vremena, što svjedoči o darovima Duha Svetoga, o mudrosti, razumu i znanju koje mu je Gospodin preobilno darovao.

Imao je moć proricanja budućnosti te spoznaje misli i tajni ljudskih srdaca. Prilikom ispovijedi, kada bi mu  vjernici rekli da ne znaju više ni za jedan svoj grijeh, Josip bi im rekao vrijeme, mjesto i okolnosti grijeha koji je prešućen ili zaboravljen te bi tada priznali da je to bilo uistinu tako. Kada bi ga netko u potrebi pozvao, nije mu bio problem otići u neko udaljeno mjesto u kojem se nalazi nevoljnik u potrebi. Ljudi toga vremena brzo su prepoznali svetost u tome čovjeku pa ga je narod uistinu cijenio i hrlio njemu, a znali su mu i rastrgati odjeću kako bi došli do njegovih relikvija.

Sv. Josip Kupertinski bio je toliko zahvaćen vatrom Božje ljubavi da bi gotovo uvijek bio uvučen u ekstazu levitacije ako bi slušao kako netko govori o Božjoj ljubavi ili o Blaženoj Djevici Mariji, ili bi samo razmatrao sliku Isusa ili Marije.

Evo i nekoliko primjera. Jednom prilikom, kad su on i njegova subraća putovali u Napulj, odveli su ga u samostansku crkvu kako bi vidio novi kip sv. Antuna Padovanskog. Nakon što je s udaljenosti uočio kip, odjednom je odletio na njega, a zatim se vratio na prvotno mjesto.

Nadalje, kad je služio sv. misu u crkvi svetog Grgura Armenskog, u jednom je trenutku uz glasan krik i molitvu, odletio do oltara gdje je ostao u zraku, nagnut nad cvijeće i upaljene svijeće s rukama raširenim u obliku križa. Redovnice su u strahu plakale da će se zapaliti, no on se vratio na pod neozlijeđen. Suci su taj predmet proslijedili Kongregaciji Svetog Oficija u Rimu, koja je Josipa oslobodila svake sumnje o zloporabi pučke lakovjernosti. Unatoč svemu, naredili su mu promjenu samostana i zabranili dodir s vanjskim svijetom, a jedno je vrijeme bio i zatočen te su mu zabranjeni posjeti i pisanje pisama. Njegovi letovi i ekstaze toliko su bili česti da su mu zabranili sudjelovanje u duhovnim vježbama i procesijama kako ne bi remetio ostatak zajednice.

Najpoznatiji slučaj levitacije sv. Josipa Kupertinskog dogodio se pred papom Urbanom VIII., kome je svetac bio doveden na audijenciju. Kad se sagnuo kako bi poljubio Papine noge, poletio je i ostao u zraku sve dok ga prisutni nadređeni franjevac nije pozvao da siđe.
Sv. Josip je umro u samostanu svetog Franje u Osimu kraj Ankone 18. rujna 1663. To njegovo mjesto počinka i danas posjećuju brojni hodočasnici. Blaženim je proglašen 1753., a svetim 1767. godine. Zaštitnik je studenata, učenika i putnika, a posebice onih koji putuju avionom.

Nekoliko poticajnih misli sv. Josipa Kupertinskog:

„Tko vjeruje, taj ljubi; nema prave ljubavi bez istinske vjere. Sve dok iz drva ne počne izlaziti dim, ne može u njega ući vatra. Tko dakle želi da u njemu plane vatra Božje ljubavi, mora iz sebe istjerati dim ovoga svijeta.“

„Ne postaje se svetim u nebu te je stoga potrebno da se žrtvujemo ovdje na zemlji kako bismo se jednom radovali u nebu.“

„Bog nas želi svetima na svoj način, a ne onako kako bismo mi željeli.“

Njegov je život čisti primjer da mjerila ovoga svijeta nisu i mjerilo kojim Bog mjeri našu vrijednost i da na svakoga od nas Bog računa. Želio bih da nas primjer „letećeg sveca‟ potakne da uvijek težimo za onim nebeskim, onim što je gore, leteći ovim svijetom šireći dim ljubavi i mira prema braći ljudima, a da ispod sebe, na zemlji, ostavimo sve ono što nas opterećuje za let, sve što nam otežava krila i dijeli od milosti Božje kako bismo jednom poletjeli u vječnost, kada nas za to pozove naš nebeski Otac.

P.S. Na YouTubeu možete pronaći zanimljiv film o ovome svetom čovjeku.

Mir i dobro!

Josip Herceg
Josip je mladi Hercegovac, rođen 19. travnja 1995. godine. Dijete je kamena, krša i loze. Diplomirani je agronom i svoju ljubav prema struci najviše pokazuje kroz njegu vrta i vinograda. No najviše je opijen vinom Božje milosti pa stoga voli raspravljati o duhovnim temama, a posebno uživa u sviranju duhovne glazbe, animiranju klanjanja i zabavljanju društva. Pored toga što honorarno svira gitaru i voli igrati nogomet, aktivni je folkloraš u KUD-u ''Sv. Ante'' na Humcu. Vino kojim je opijen ne želi zadržati za sebe, nego ga rado dijeli s drugima i dopušta Bogu da ga upotrijebi tamo gdje treba.