Pitanje sablazni zadnjih je godina nekako postalo zanemareno. Ideja svijeta je da svatko radi što želi, koliko želi i da uživa slobodu svojih odluka ne mareći za posljedice istih.

Bog je dopustio da svatko radi što želi. Toliko voli čovjeka da mu je dao odriješene ruke i pustio ga u svijet da se opredijeli za nešto. Čovjek nikada nije mogao funkcionirati samostalno. Uvijek su postojale zajednice i to izričito određene naravi, karaktera ili ideologije i čovjek je tražio koja od njih je njemu najsvojstvenija.

Da čovjek ne bude sam, Bog mu je dao novo stvorenje – ženu da se upotpuni i pronađe svoj smisao. Jedan grijeh je bio dovoljan da ih se namnoži još i zanimljivo je kako je čovjekova prva reakcija na grijeh nekakav stid, opravdavanje, prebacivanje krivnje na drugoga. Ali i dalje je sve bilo dopušteno, i još uvijek je. No koliko ima smisla pričati o dopuštenom, otkud nam pravo ne biti odgovoran za drugoga, razmišljamo li o tome da naši propusti, riječi i djela mogu nekoga sablazniti? Svima je poznata ona Pavlova: „”Sve mi je dopušteno!” Ali – sve ne koristi. “Sve mi je dopušteno!” Ali – neću da mnome išta vlada”“ (1 Kor 6, 12).

Nije teško zaključiti da smo dopustili da nama ipak nešto vlada jer smo se upustili u svoja prava da budemo što god želimo i da zanemarimo one moralne stupove naših osobnosti sve dok se zlo u nama samo nagomilava u neku hrpu ispraznosti i duhovnog životarenja, nekog napetog i zabrinutog stanja koje nam oduzima i ono malo radosti koja se nekad želi podijeliti s drugim.

Teško je danas biti hrabar otkriti radost u sebi. Kao da ne vjerujemo da to možemo. Ne vjerujemo da smo predodređeni za svetost. Teško se odlučujemo u svoj život unijeti nešto dobro, nešto novo i drukčije, teško primjećujemo one svjetionike koji nam u turbulentnom i olujnom životu mogu dati utočište. Ali imamo pravo i slobodu biti tvrdoglavi i odbiti to.

Sablazan koja meni, osobno, najviše leluja jest ona između vjernika laika i svećenika, a posljedično vjernika i opravdano razočaranih i upravo sablažnjenih nevjernika. Pisao sam već o tome kako su licemjerje, farizejština i moraliziranje najčešći razlozi odmicanja ljudi od vjere.

Jedne sam godine bio na tečaju engleskog jezika. Često smo pričali o svakakvim svjetovnim i duhovnim stvarima i iznosili svoje stavove pa smo nekako znali kako tko funkcionira i kakvog je stajališta. Sve tri nacionalnosti specifične za Mostar bile su prisutne. Taj smo određeni sat imali zadatak međusobno razgovarati i jedna gospođa, koja je primijetila da se zanimam i rado pričam o vjerskim temama, bila je slobodna reći mi svoju anegdotu s Crkvom.

Žena je rano izgubila muža i ostala s malim djetetom koje je sada već odraslo. Noseći se tako sa svojim životnim okolnostima često je utjehu tražila u ispovijedi i pričesti. Jednom prilikom je došla na ranu misu htijući se ispovjediti i nešto veliko ju je mučilo. Svećenik joj je ljuto i odrješito rekao: „Što si mi došla s tako teškom pričom ovako na uranku?“ Potom je nakon nekog vremena otišla kod drugog svećenika i on je bio znatiželjan, raspitivao se o njenom životu, koga ima, s kim živi i nakon što je rekla da živi samo sa sinom, svećenik ju je napao i pitao zašto ne živi s mužem ne znajući detalje priče i težinu života koju je htjela s nekim podijeliti i naći utjehu u riječima pastira koji bi se trebao brinuti za njeno duhovno zdravlje. To je bila kap koja je prelila čašu i žena se otad suzdržano i rezervirano odnosila prema svim svećenicima i polako se makla od Crkve, čak i prestala vjerovati u autentičnost sakramenata koji su zamišljeni da budu oslobađajući, spasiteljski.

U svijetu postoji jako puno i možda još težih situacija, od pedofilije koja se gotovo potpuno razotkrila do specifičnosti našeg naroda koji evo ovih dana prsato i ponosno slavi svetog Antu, ali će nevjerojatno puno psovati, obilaziti kockarnice, nasilno tretirati svoju obitelj i ogovarati druge. Oni koji se drže malo po strani, koji nisu toliko upoznati s Naukom, koji možda i imaju čežnju da malo dublje upoznaju vjeru, radi takvih stvari ostaju po strani. Oni najviše primjećuju takve stvari i pitaju se: „Kako se netko može hvaliti svojom vjerom, a toliko psovati?“ ili „Kako onaj svećenik ima pravo meni pričati o moralu i čistoći ako jedva čeka sjesti na kavu i ogovarati i ismijavati druge ljude?“

Teško je pojmiti i prihvatiti da takve stvari postoje, ali nažalost postoje. No problem je puno dublji od toga hoće li netko sagriješiti, a rješenje nikako ne može biti jednosmjerno. Onaj tko se traži u vjeri i istražuje putove kojima bi želio ići, svaka sitnica je bitna. Takve stvari mogu biti prekretnice nečije odluke. Ja kao čovjek, vjernik laik, ili poluvjernik koji još nije siguran ili nevjernik koji imam točno definirane razloge zašto sam nevjernik moram prihvatiti da od drugog čovjeka ne mogu očekivati savršenstvo. Ako vjerujem u duhovnu stvarnost, moram prihvatiti da je nekom svećeniku koji je odlučio živjeti posvećeni život jako teško nositi odgovornost onoga za što se opredijelio. „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati“ (Lk 12, 48b). Samo prihvaćanje tog izbora je teško. Još je teže držati se uspravno i imati snagu svaki put i pred svima biti ispravan. Iskušenja su mnogo izraženija od onog trenutka kada odlučiš posvjedočiti svoju vjeru, donositi Krista među ljude i pričati o spasenju. Ispada da je stvarno najlakše biti po strani, ne baviti se ničim i biti u miru jer zlo svaku priču o opredjeljenju za Krista doživljava kao provokaciju i nastoji te maknuti s tog puta. Često i uspije.

Pitam se često zašto sam vjernik ili zašto netko nije. Postoji li mogućnost da netko radi mene nije vjernik? Bože, pomozi mi ako je to istina. Strah me od pomisli da sam kriv za takvo nešto. Vidim li u svim ovim crkvenim skandalima ikakvu opomenu? Je li to prilika da zastanem i preispitam svoje postupke? Što je to što me čini katolikom? Ili, još važnije, što je to što nekoga ne čini? Mogu li i kako to promijeniti?

Činjenica je da smo jako puni sebe i svoje ispravnosti. U usporedbi s drugima svi smo onaj farizej koji ističe samo dobre stvari koje radi, koji se hvali okolo, a pita se zašto nema blagoslova jer je ispravan. Nije mu jasno u čemu je problem. A trebali bismo svom svojom težinom pasti na koljena i zavapiti Bogu – Oprosti meni grešniku! Oprosti što sablažnjavam, oprosti što rastjerujem Tvoje stado i unosim mržnju, prijezir i ravnodušnost među tolike duše.

Trebam biti svjestan da moje opredjeljenje nosi veliku odgovornost. Ali kao što sam rekao, rješenje nije jednosmjerno. Ja kao vjernik ne smijem reći da sam bolji od nekoga, ne smijem suditi i mrziti čovjeka, a ako primjećujem i osuđujem grijeh, prvo moram biti siguran da je brvno iz mog oka vani, pa da bolje vidim i znam kako izvaditi trn iz oka brata moga. Moj brat mora doživjeti moju opomenu, kritiku ili savjet dobronamjerno i isključivo u ljubavi. A hoće li moći, to je do mene. Prvi sam grešan i moram izbetonirati dobro armirane temelje na tvrdoj stijeni da bih imao pravo išta reći. Ali ne mogu biti javno grešan u riječi, ne mogu biti netko tko obilazi cure iz večeri u večer, ne mogu biti kockar, ne mogu biti izložen u svojim slabostima i porocima, a pametovati. Ne mogu biti svećenik koji bez razloga napada ljude i bez neke pozadine stvara predrasude čineći ljude da se osjećaju glupima jer žele pomoć, jer žele nešto pitati, jer se ne snalaze najbolje u svojoj situaciji. S druge strane, kao isti taj grešnik koji svoju duhovnu utjehu nalazi u pastiru koji mi može donijeti Krista trebam svoje vrijeme podložiti tome da se sjetim pomoliti za svog župnika, duhovnika, cijelu zajednicu.

Netko tko gonja prve klupe u crkvama i „liže oltare“, a vani je najveći ogovarač u okolici, dovoljan je razlog da netko ne ide na misu. Mnogi ljudi osuđuju svećenike za novac kojim raspolažu i odnos nekog svećenika prema novcu, ako pojedinac zaključi da to i nije neko siromaštvo koje se promovira, da su zastupljeni osobni interesi, dovoljan je razlog da netko ne ode na misu. Puno je drugih primjera i jedini je zaključak da kao vjernik moram biti oprezan. A kao nevjernik moram razumjeti zašto je istinski katolik zapravo katolik.

Sve ove svjetovne stavi, iskušenja i borbe, uzroci i posljedice nečijih odluka ništa su naspram stvarne prisutnosti Krista u sakramentima. Činjenica je da po apostolskom predanju svećenik jedini može posvetiti i donijeti toga Krista meni laiku. Meni tada nije bitno što on govori, kako se ponaša i je li licemjeran. Meni je bitan dlan na kojem sveto ulje ima moć običnom čovjeku donijeti neshvatljivu priliku za Kristovu blizinu. Moja vjera ne ovisi o tome kako se drugi ljudi u crkvi ponašaju, koliko svojataju vjeru i koliko se prave važnima i ispravnima, sve dok ja mogu pasti na koljenja i zavapiti Bogu neovisno o bilo kojoj grešnoj duši koja me eto sputava.

Da bih bio katolik, ja moram znati što to podrazumijeva. Ne mogu sam odlučiti i iznositi neke svoje definicije mimo Nauka i Duhom Svetim potvrđenih istina crkvenih naučitelja koji su svojim iskustvom i otvorenošću Bogu znali prikazati pravu stranu tih istih istina. Da bih se opredijelio za nešto, moram znati što to podrazumijeva. U redu je nešto ne znati jer je pitanje vjere toliko duboko i nepojmljivo, ali ne mogu se na osnovu svog neznanja vaditi i opravdavati tako što ću sam definirati što je grijeh, a što nije. Iz perspektive onih koji ne vjeruju, ako je slika narušena raznim skandalima i licemjerjem, pa iskreno i rado prihvaćam razlog njihove sumnje, ali bih volio dati im do znanja da to nije sve, da ima bolje, da ima jako puno dobroga i lijepoga, ali se eto ono loše nekako uvijek prvo istakne. Pa ako ću odlučiti biti nevjernik, nije pravedno da moje površno shvaćanje i nekoliko ružnih situacija određuju moj odnos s Bogom. A iako nije pravedno, izgleda da je mnogima dovoljno.

Zaboravljamo da trebamo moliti. Nije lako nositi ono što nam je dano, ali u tome što nam je dano zapravo i trebamo crpiti snagu. Volimo izvlačiti citate i pronalaziti se u utjesi koju nam ponekad daju, ali jesmo li spremni istražiti kontekst tog citata, produbiti svoje iskustvo i naći neku trajniju i upečatljiviju snagu? Ja sam katolik jer je punina moje vjere nevjerojatna. Ono što sam dosad otkrio jako mi se sviđa i primjećujem koliko sam radostan, koliko me ispunjavaju male sitnice, koliko sam bezbrižan i miran. Ali ne radi se samo o simpatičnom osjećaju, nego i o informiranju o svemu što me zanima. Netko ima priliku doživjeti to preko svojih roditelja, baka i djedova koji su rado dijelili iskustva i priče i upoznali nas s Naukom bez nekog velikog truda. Netko ima priliku kasnije saznati i istraživati sva duhovna štiva i produbljivati svoju vjeru. Netko nema tih prilika i jedan krivi korak je dovoljan da se netko za cijeli život opredijeli da neće imati s time ništa. A kako pomiriti ta dva svijeta i pronaći međusobno razumijevanje?

Evo, prvi priznajem, iako sam katolik, nisam bolji od nikoga. Padam na koljena i tražim od Boga oprost ako sam nekoga sablaznio. Nisam katolik da bih bio bolji od nekoga. Katolik sam jer želim biti blizu Krista.

Svaki put kada pišem, nekoliko dana nakon toga osjećam neku borbu u sebi, neki nemir i prihvaćanje da me možda Bog upotrijebio i preko mojih prstiju drugome donio nekakav doživljaj ili drugu perspektivu vjere. A to prihvaćanje ide sporo jer se nameću strahovi i pitanja ispravnosti, razmišljanje o tome tko sam ja da ikome išta pričam. A onda se dogodi nešto što mi potvrdi da ima smisla to što radim. A ako je meni tako nakon nekog običnog teksta, kako li je tek nekom svećeniku koji na puno konkretniji način uprisutnjuje Kristov Nauk? Moramo to razumjeti. Moramo puno toga istražiti i upoznati da bismo mogli reći što nas čini nevjernicima, a što vjernicima. A zašto si ti katolik?

Foto: Unsplash

Prethodni članakJosip Herceg: Naš sveti Ante
Sljedeći članakOdvažio se na 500 km dug put prema Međugorju: ”Hodam prema Majci Mariji jer želim obraćenje u obitelji”
Damir Šiljeg je sin, brat, prijatelj, muž, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.