Dok sam bio u jednoj zajednici, imali smo divnog mladog duhovnika koji je nekoliko godina studija proveo u Betlehemu. On nam je sa sobom donio nekoliko genijalnih iskustava i rado bih ih sve podijelio, ali ću se zadržati samo na nekima.
Pričao nam je o stanju na Bliskom istoku, kako izgleda promatrati ratne sukobe i biti upućen u sve što se tamo događa, koja strana drži koje područje, tko je s kim u sukobu, a tko sklapa primirje, a i kako izgledaju svete mise. Najupečatljivija mi je ostala u srcu priča o djevojčici koja je jedne nedjelje odlučila, pod svaku cijenu, stići na svetu misu. Radilo se o tome da se njena kuća nalazila u žiži sukoba i da je bilo praktično nemoguće provući se igdje, ali je ona za putovanje koje bi inače trajalo nekoliko minuta pješice riskirala svoj život skrivajući više od dva sata, samo da bi stigla na svetu pričest. Kao da je to bila zadnja na koju je mogla otići.
Potaklo me na razmišljanje i dalo mi do znanja koliko često i sam nedjelju uzimam zdravo za gotovo, koliko sam često nezahvalan što imam priliku birati na koju misu i u kojem mjestu želim otići. Razmišljao sam i o svima koji mogu otići, ali odluče tu nedjelju ostati u krevetu, ljenčariti, a u novije vrijeme pod pritiskom poslodavca ili još gore – vlastitim izborom – raditi.
Onda sam razmišljao o svima onima koji idu na misu i o ponašanju na misi. Bude mi jako žao čuti i vidjeti da postoji žamor, vidjeti da je, recimo, vrijeme pričesti zapravo vrijeme komešanja i provjeravanja poruka ili kakvih drugih obavijesti na mobitelu, vrijeme nestrpljivosti i velikog iščekivanja kad će misa završiti, vrijeme inata gdje se geste koje pripadaju liturgiji svojataju i izokreću onako kako nekome odgovara. Žao mi je bilo čuti da svećenici između sebe pričaju i paze na trajanje mise, u kontekstu dosade: „Ljudima će postati monotono, dosadit će im, bolje je skratiti pa da budu zadovoljni i vrate se opet, bolje da se oduševe kratkim propovijedima.‟ A sveta misa nije niti sama propovijed niti trajanje. Prvenstveno je Tijelo i Krv Kristova i živa Riječ kojom se hranimo i radi koje dolazimo. Izgleda da je ona djevojčica s Bliskog istoka puno pametnija od nas. A tamo mise nekad traju i satima, i to se najčešće pjevaju i slave uz katkad i najposebnija obilježja svečanosti.
Ne sviđa mi se što smo u našoj užurbanosti otišli u plićak naših mogućnosti. Puno nam je protumačeno, lako dostupno, brzo dohvatljivo, ali brzo i dosadi. Međutim, kad već spominjem ponašanje vjernika za vrijeme mise, dobro bi bilo ući u dubinu i preispitati se što radimo dobro, a što krivo, i koliko smo usvojili navike nekih pojedinaca kojima je došlo da rade neku gestu i sada to svi rade.
Ovaj svećenik nam je donio i pravila ponašanja na misi, kad se što radi, što se sve podrazumijeva. To bi otprilike bilo ovo: euharistija je slavljenje uskrsnuća Gospodinova. Postoje 3 radnje koje se mogu raditi za vrijeme mise:
- stajanje
- sjedenje
- klečanje
Slavljenje mise (uskrsnuća) podrazumijeva da se zauzme slavljenički, stojeći stav. I svaki trenutak kad se moli i kada se Božja Riječ (evanđelje) prima u srce – treba stajati. Slušanje Riječi (prije evanđelja) podrazumijeva sjedeći stav. Malo je udobnije i prirodnije kad se nešto sluša. Sami čin pretvorbe podrazumijeva klečeći stav.
Javlja se onda pitanje kada točno treba kleknuti, kada ustati, a kada sjesti.
Krenimo od samog ulaska u crkvu. Bilo bi dobro podsjetiti se da su naši stari molili, a i nas učili molitvu koja se moli pri ulasku u crkvu, nakon uzimanja svete vode, znaka križa i poklona pred (prema) Svetohraništem. Ona ide ovako: „Klanjamo ti se, presveti Gospodine, Isuse Kriste, ovdje i u svim tvojim crkvama, koje su po svem svijetu, i blagoslivljamo te jer si svojim svetim križem svijet otkupio.‟ Tada se u miru sjedne i cijelim sobom preda u trenutak prije slavljenja. Ustaje se na zvuk zvona iz sakristije ili kada zbor počne svirati. Vjernici stoje do trenutka kada čitači krenu prema ambonu i onda sjede do usklika „Aleluja“.
Kad svećenik kaže „Čitanje svetog evanđelja po… (nekome)‟ i napravi se trostruki znak križa, tad se ne treba pokloniti, nego samo okrenuti prema ambonu i pažljivo usmjeriti uši i srce prema onome što se ima čuti. U svakom je slučaju bolje samo ostati stajati nego napraviti neki polutrzaj ili poluklečanje samo, eto, da se ispoštuje navika. Većina takvih navika je nastalo dok su mise još bile na latinskom obredu i vjernici nisu razumjeli što svećenik govori, nego su u to vrijeme molili krunicu i ponavljali geste koje radi svećenik.
Dalje, ono što se prakticira sve do prinosa darova je uglavnom svugdje jednako. Kad se slave mise na kojima se kadi tamjanom, postoji trenutak kad ministranti kade koncelebrante i ostale ministrante i zatim se okrenu narodu, narod ustane, i onda se kadi i narod, i ostane stajati. To se događa odmah pred kraj prinosa darova. Pošto su kod nas za razliku od Bliskog istoka to rijetke situacije i ljudi nisu navikli na kađenje, najčešće ustajemo tek kada svećenik kaže „Gore srca“, a vjernici odgovore s „Imamo kod Gospodina”. Valjda to asocira narod da riječ „gore‟ znači „ustaj‟, ali to nije ispravno. Kao i u slučajevima kad ima kađenja, trebali bi svi ustati odmah nakon što svećenik prinese darove, tj. prije riječi „Molite, braćo: da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu‟, a ne tek onda kad počinje predslovlje: „S: Gospodin s vama. N: I s duhom tvojim. S: Gore srca. N: Imamo kod Gospodina.‟ Dakle, treba se sjetiti da bi u tome trenutku trebalo biti kađenje, da je to molitveni stav (stajanje) i da treba ustati.
Zatim se uglavnom javi „problem” trenutka kada kleknuti. Mnogi su vođeni recitacijom ili pjevanjem „Svet, svet, svet…‟ Ali ta molitva nema direktno veze s tim kad treba kleknuti, u smislu da kad ona završi, automatski slijedi klečanje. Katkad se pjeva neki gregorijanski oblik ili duga verzija pjesme „Svet“ i narod se zbuni i klekne prije drugog dijela: „Blagoslovljen koji dolazi…“, misleći da je pjesma završila i osjećaju da se nešto čudno događa, predugo traje i da su već trebali klečati… No to je trenutak kad treba obzirno slušati svećenika i pratiti njegove pokrete.
Postoji 5 euharistijskih molitava, a izdvojit ću one koje najčešće čujemo:
Najčešća i najkraća molitva, Druga euharistijska molitva: „Uistinu, svet si, Gospodine, izvore svake svetosti.“ Nakon što to izgovori, svećenik položi ruke na blagoslov i pretvorbu, i taj trenutak – kad položi ruke na prinos – je trenutak kad treba kleknuti.
Sljedeća je Treća Euharistijska molitva i nju čujemo isto poprilično često:
„Uistinu, svet si, Gospodine,
i pravo je da te sve stvorenje tvoje slavi,
jer po svome Sinu, Gospodinu našem, Isusu Kristu,
djelotvornom snagom Duha Svetoga
svemu daješ život i sve posvećuješ
i neprestano okupljaš svoj narod
da od istoka sunčanog do zapada
prinosi čistu žrtvu imenu tvome.“
Nakon što izgovori ovu molitvu, svećenik onda položi ruke nad prinos i ide Spomen čin, a u ovom slučaju je to trenutak kad treba kleknuti. Dakle, bespotrebno bismo klečali od završetka pjesme „Svet“ pa sve do ovog trenutka.
Prva euharistijska molitva koja je najdulja i svećenici se rijetko usude moliti je, možda iz onog razloga da se narodu ne „odulji“ (a imaju pravo izabrati):
„Tebe, milostivi Oče, smjerno i usrdno molimo po Isusu Kristu, tvome Sinu, našem Gospodinu… primi i blagoslovi… ove darove (+) koje dajemo za svetu žrtvu.‟
Raširenih ruku nastavi:
„Ponajprije ti ih prinosimo
za tvoju svetu Crkvu Katoličku.
Molimo te, u miru je čuvaj, ujedini i ravnaj
po svemu krugu zemaljskom,
zajedno sa slugom tvojim papom našim (…)
i biskupom našim (…) i sa svima pravovjernim promicateljima katoličke i apostolske vjere.”
Tek nakon molitve: „Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji tvoje obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje‟, svećenik sklapa ruke i kaže: „Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.‟
Onda položi ruke nad darove, što je u ovom slučaju trenutak kad treba kleknuti. Često se ljudi uskomešaju kad se moli ova molitva i pitaju se kad će završiti jer im se ne da više klečati, a kriva je neinformiranost koja je potakla da se klekne kad još nije vrijeme. Dakle, bitan je taj trenutak kada svećenik položi ruke na darove, u sva tri slučaja. Taj trenutak treba čekati i tad se klekne. I klečanje je zapravo vrlo kratko. Mnogi ostanu klečati do Očenaša, a zapravo treba ustati kad svećenik kaže „Tajna vjere‟. Ne nakon što se izmoli Tajna vjere nego doslovno nakon riječî „Tajna vjere‟ i onda se stojeći(!) moli(!): „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.‟
Nakon obreda pričesti slijedi molitva Očenaša. Kad se molitva izmoli, ne govori se „Amen“ jer molitva još nije gotova. Svećenik tada nastavlja molitvu: „Izbavi nas, molimo, Gospodine, od svih zala. Daj milostivo mir u naše dane da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda: čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega, Isusa Krista.“
U zadnjih 10-ak godina, vjernici imaju potrebu kleknuti nakon pružanja mira i pjesme Jaganjče Božji. To se isto „pokupilo“ od svećenikova poklona prije molitve: „Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu. Gospodine, nisam dostojan/dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.‟ Dakle, na ovu molitvu isto ne treba kleknuti. Vjernici to sve učestalije rade jer misle da se mora, ali ne mora. Nakon toga se ili sjedne za pripremu za pričest ili se ureda u red za pričest.
Dalje, što treba raditi nakon pričesti? Gledajući na to kako su učenici s Isusom sjedili za vrijeme Posljednje večere, najlogičnije bi bilo sjesti i u miru izmoliti molitvu „Dušo Kristova‟. Dakle, ni to nije nužno klečeći stav, a ni pokornički, jer sada već imaš Isusa u sebi i nema potrebe kleknuti.
I zadnje, što je više komentar na svećenike koji nekad, da bi ubrzali kraj ili „olakšali‟ narodu, znaju malo poremetiti redoslijed. Konkretno, nakon pričesti i pranja kaleža odmah čitaju župne obavijesti, da narod ne mora dvaput ustajati, i onda, kad to završi, mole pričesnu molitvu, što nema smisla, jer vjernici više nisu pod dojmom pričesti nego pod dojmom informacija i onda se kroz pričesnu molitvu preleti i ne doživi se.
Pišem ovo iz razloga što mislim da se barem na misi trebamo svi ponašati kao jedno. Ako su muž i žena u braku JEDNO, onda su vjernici u Crkvi jedno. U nekim crkvama narod funkcionira kako sam naveo, ili barem djelomično, u nekima potpuno suprotno, tj. onako kako sam naveo da ne treba. Postoji li način da se ova tema progura među svećenike, da se kroz misu narod lagano „odgoji‟ i nauči kako treba, i da se svi ponašamo isto? Jer dogodi se situacija da se netko upućen želi ponašati kako treba, ali radi utjecaja mase ima osjećaj da strši i jako ga kopka što svi ne rade kako treba i želi da ih se informira pa da svi gorimo i budemo poput one djevojčice koja trči između dvije zaraćene strane da bi stigla na misu i tamo se predala Bogu. Mislim da njoj tada nije važno i nije opterećena koliko će misa trajati. Jedino što želi je spasenje. A mi?
Foto: Pixabay
