Emocije često ne prate ritam duhovnog života. Češće nas zbunjuju nego što ulijevaju jasnoću. Zanimljivo je da iako mnogi čeznu za tim dobrim, lijepim i ugodnim osjećajima u duhovnom životu, često ostaju razočarani u odsutnosti istih. Na kraju krajeva, nisi pozvan vjerovati i ljubiti samo onda kada je tebi to ugodno.
Nerijetko se dogode neki trenutci u kojima naše emocije nisu u skladu sa sustavom vrijednosti koji želimo zaživjeti i u konkretnoj situaciji provesti u djelo. Rijetki su oni koji uspiju prepoznati i imenovati takve emocije i trenutke te unatoč teškim emocijama napraviti nešto „protiv sebe“, koliko god to bilo teško. Krist nas na kraju krajeva poziva na radikalno nasljedovanje Njega, a ne traženje vlastite ugode.
Promišljajući o ovoj stvarnosti, zanimljivo je promišljati o filmu The Rite. Mladi bogoslov na kraju svoje formacije želi napustiti zajednicu i živjeti drugim načinom života, objašnjavajući kako osjeća da sve manje, ili gotovo uopće, ne vjeruje u Boga, ili možda bolje – Bogu. Od strane poglavara biva poslan na promišljanje kod talijanskog svećenika, koji je egzorcist.
Ušavši u dijalog s tim svećenikom i govoreći o razlozima svoje vjere, svećenik je tom bogoslovu u jednoj sceni rekao: Znaš, postoje dani u kojima ne znam u što vjerujem. Trnoružica, Pepeljuga, čudesna mitska bića… sve mi izgleda tako relativno. A onda, nekoliko dana nakon toga, uspijem se pribrati i prisjetiti tko je Bog i malo-pomalo, vratiti se na put vjere.
U životu svakog od nas postoje baš takvi dani. Dani u kojima se jednostavno, sudeći po svojim emocijama, budimo kao ateisti. Bog se čini tako dalek i hladan, a sve izgleda prilično relativno. Ne razlikujemo bitno od nebitnog i, malo-pomalo, gubimo se u oluji koja se nadvija nad nama. I dok je potrebno ispitati razloge takvih „sušnih i olujnih“ dana onako kako to predlaže sv. Ignacije Loyolski, a ne im se samo prepustiti, dobro je razumjeti nekoliko osnovnih stvari.
Naši su osjećaji pokazatelji brojnih bitaka koje se odvijaju u nama. Razdražljivost, agresivnost, bezvoljnost, tuga ili strah, samo su neki od neugodnih emocija s kojima se svatko od nas suočavao ili suočava. I ne, neugodna emocija ne znači da smo nešto „zeznuli“, da nismo dovoljno dobro molili ili vjerovali, već nešto sasvim drugo. Mnogi često upadaju u zamku bijega u duhovno i vlastitoj nerealnoj prosudbi ili gore – osudi.
Te neugodne emocije ponekad uspijevaju duhovni život učiniti gotovo nemogućim ili neostvarivim. A tako ne bi trebalo biti. U takvim je situacijama lakše vjerovati emocijama nego Bogu i njegovim obećanjima. Lakše je zadržati se na vlastitoj percepciji stvarnosti i davati joj značenje onako kako mi mislimo da je ispravno, negoli dopustiti otkriti istinu i dopustiti joj da ona bude ta koja nas oblikuje.
Stoga u svakom trenutku, u svakoj situaciji, pozvani smo na obraćenje, od čega nisu izuzete ni emocije. Imajući to na umu, trebalo bi biti posve logično da bi emocije trebale „nasljedovati“ naš sustav vrijednosti, kako ne bismo mi bili ti koji će nasljedovati emocije koje same po sebi nisu loše – bilo one ugodne ili neugodne.
Foto: Unsplash
