Kad bismo napravili jednu anketu među ljudima, među nama samima, sa samo jednim pitanjem: „U kojem trenutku živite“, i ako bismo bili potpuno iskreni sami sa sobom, sa svojim odgovorom, vjerujem da bi nas većina odgovorila da živi u prošlosti ili budućnosti ili čak istovremeno u prošlosti i budućnosti. Mislim da bi rijetki odgovorili da žive u sadašnjosti, u baš sadašnjem trenutku. Da se razumijemo, ne mislim sada na stvari iz domene znanstvene fantastike putovanja kroz vrijeme ili nečega sličnoga, nego na stanje naše svijesti, našeg uma, našeg srca i duha. Gdje se to mi stvarno nalazimo?
Ako malo bolje razmotrimo Božju Riječ od ove nedjelje, vidjet ćemo kako nam baš ona progovara o ovoj temi. Zapravo, Božja Riječ nama daje odgovore na sva naša pitanja. Samo se mi trebamo više družiti s njom.
U prvom čitanju, u Knjizi proroka Izaije, stoji: „Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo.“ Ako smo iskreni sami sa sobom, često se zateknemo kako živimo u prošlosti, u nekim prošlim trenutcima, događajima, odnosima, neopraštanjima, grijesima… Ostajemo robovati tome i na taj način sami sebi uništavamo sadašnjost, sadašnji trenutak u kojem živimo, jer to sad je jedino što imamo, a mi ga gubimo zbog nečega iz prošlosti. Jednostavno nam je to preteško pustiti, predati i ostaviti iza sebe, i upravo na taj način sami sebi još više potenciramo tu bol i ranu koja možda postoji ili nešto drugo. Kao da volimo sami sebe kažnjavati na taj način. Ako znamo da je Bog svemoguć, ako Mu vjerujemo, zašto nam je onda to tako teško pustiti? Možda zato što ipak ne vjerujemo dovoljno?
Pokušavamo sve riješiti svojim snagama, a što mi možemo sami. Možemo jedno veliko ništa. Umjesto da to predamo Gospodinu, mi se sami tjeskobno borimo i borimo s tim što nas muči i uništavamo sami sebe, svoje sada. Ista stvar nam je i s budućnosti, da na isti način napustimo sadašnjost i odemo živjeti u budućnost. I opet postajemo tjeskobni, postajemo zabrinuti što će biti, kako ćemo ovo, kako ćemo ono, što kad dođe ovo, što ako se dogodi ono. Naravno, postoje i druge krajnosti, i za prošlost i za budućnost, da živimo u nekom paralelnom svijetu, u nekim maštarijama, što isto nije dobro. Nemamo ni jučer ni sutra, jedino što imamo je baš sad.
Zato je zanimljiva sljedeća rečenica u istom čitanju: „Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate?“ Činim. Prezent, ni perfekt, ni futur, ni neko drugo prošlo ili buduće vrijeme, nego baš prezent, sadašnje vrijeme. Činim. Ni načinio sam, ni načinit ću, nego činim. Kako je čudesna ova Riječ Božja, veličanstveno posložena, samo treba provoditi vrijeme s njom.
Činim nešto novo. Bog već djeluje, tu je s nama, ali mi se trebamo vratiti u pravo vrijeme, u taj prezent, u sadašnji trenutak. Njemu trebamo predati sve to što nas muči, što nas drži dalje od sadašnjosti, što nas drži dalje od Njega. Njemu trebamo predati sve te okove i uz Njegovu se pomoć osloboditi tog ropstva. Evo, činim nešto novo, nešto novo od tebe, činim novog čovjeka od tebe, samo mi se predaj, ja ću te osloboditi od svih lanaca koji te ograničavaju.
Drugo čitanje isto se može povezati s ovom pričom, gdje Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima govori: „Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.“ Što je za mnom, zaboravljam, predajem i ostavljam Bogu, za onim što je preda mnom, prežem, što se sad nalazi u mom životu, što je sad ispred mene, za tim prežem, već sad k cilju hitim, trčim, ali korak po korak. Kad se trči neka utrka, nitko se ne vraća nazad, svi gaze samo naprijed, ali tek korak ispred sebe, samo korak koji se nalazi ispred. Ne možemo npr. u maratonu sa starta nakon prvog koraka odmah zagaziti onaj korak ispred cilja, nego samo korak po korak, sad po sad, i tako ćemo doći do konačnog cilja, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.
I na koncu, evanđelje koje nam pokazuje to veliko milosrđe Božje. Hvala Bogu što nam sudi po svome milosrđu, a ne po pravednosti i upravo je to u ovoj slici s preljubnicom možda najslikovitije prikazano. I opet nam se pokazuje da ne trebamo živjeti u prošlosti, imamo ispovijed u kojoj nam se opraštaju naši grijesi i bivamo opravdani, ali i tu je opet ključ u predanju Gospodinu. „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“ I sve to opet povezujemo s prvim čitanjem: „Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate?“ Isus nam je oprostio i govori nam da prošlost ostavimo prošlosti, da ustanemo i idemo dalje.
Prošlost je važno poznavati, učiti iz nje, uviđati svoje greške, mijenjati stvari nabolje, a isto tako ne možemo bezglavo ići kroz život bez razmišljanja o nekoj budućnosti i što bismo trebali činiti sa svojim životom i kamo ga usmjeravati, ali ne smijemo dopustiti da prošlost i budućnost postanu naša sadašnjost, da robujemo njima i prestanemo živjeti u sadašnjosti, da se preselimo u neki paralelni i imaginarni svijet.
Postoji jedna zanimljiva i simpatična izreka koja u hrvatskom prijevodu malo gubi smisao pa ću je zato ostaviti u izvorniku: „Yesterday is history, tomorrow is a mystery, but today is a gift. That is why it is called the present.“
Kad se potpuno prepustimo Gospodinu, kada Njemu ostavimo sve svoje tjeskobe i brige, i iz prošlosti i iz budućnosti, i kada zajedno s Njim hodimo kroz sadašnjost vidjet ćemo koliko nam je lakše, bez obzira na to što i trenutno nosimo neke terete i križeve, vidjet ćemo koliko je Bog velik i moćan i kako bez Njega ne možemo ništa učiniti osim propasti. Zato ću završiti s pripjevom iz psalma: „Silna nam djela učini Gospodin: opet smo radosni.“
Gospodine, ne molim te za viđenja i čuda
molim tek snagu za život svednevni.
Pouči me umijeću malenih koraka.
Misli mi razbistri, učini me snalažljivim,
nauči me ugrabiti pravi trenutak.
Daj da vidim kako je sve u životu važno.
Jakosti mi daj za pravi red i pravu mjeru,
da ne klizim kroz život poput rasipnika,
već vrijeme svoje da mudro raspoređujem,
pa ipak da umijem prepoznati trenutke
bogate sjajem, ljepotom i milinom
i odvojiti časak za užitak srca i duha.
Pomozi mi spoznati da ne koristi sanjati –
niti o prošlosti, niti o budućnosti
te da je najvažniji sadašnji čas,
i da sve što slijedi učinim najbolje.
Očuvaj me opsjene da život ima glatko teći.
Trijezan mi uvid podari u istinu
da su poteškoće, porazi i padovi,
neuspjesi, boli pa i katastrofe
na stazi žića vjerni pratioci
uz koje naša bića sazrijevaju i rastu.
(Antoine de Saint–Exupéry)
Foto: Unsplash
