Tko sebi umire, taj se rađa za vječni život; posljednja je rečenica iz široko poznate Molitve za mir, koja se pripisuje sv. Franji Asiškom. Međutim, malo je poznato kako sv. Franjo uopće nije autor ove molitve, nego mu se, već dugi niz godina krivo pripisuje.
Prije nekoliko desetljeća postalo je očito da molitva potječe s početka 20. stoljeća, dakle dobrih nekoliko stoljeća nakon Franjina života, a ni do danas nije sa sigurnošću utvrđeno tko je stvarni autor.
Iako sv. Franjo možda nije napisao riječi ove molitve, sa sigurnošću možemo reći da ih je živio jer se u samoj molitvi vidi da ona prenosi srž Evanđelja, a Franjo je cijeli svoj život oblikovao po Evanđelju.
Tko sebi umire, taj se rađa za vječni život! Teška rečenica. Teška, ali možda na najsažetiji način predstavlja cijelo naše poslanje, jer za bilo što dobro činiti potrebno je sebi umirati, sebe se odricati, jer ljubav ne postoji gdje postoji naše sebično ja, gdje postoji ego. Ljubav tu prestaje, nailazi na zid.
Premda sv. Franjo nije autor ove molitve, ona savršeno opisuje njegov duh i način života. Ova molitva izvlači srž Evanđelja, a znamo da je sv. Franjo cijeli svoj život doslovno podredio i suobličio Evanđelju i Kristovoj riječi. Tako i ova rečenica svoj korijen ima u Isusovim riječima: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Neka se odrekne samoga sebe… Isus nas poziva, poziva nas da Ga slijedimo, ali za to moramo biti spremni odreći se samih sebe, umrijeti sebi, umrijeti svome ja, svome egu. Odreći se sebe i uzeti svoj križ, jer po križu smo otkupljeni i spašeni, po križu smo i dobili život vječni. A križ ne može nositi netko tko nije spreman sebi umrijeti, odreći se svoje volje i vlastitoga ja.
Isus, Sin Božji, svoju je volju potpuno podredio Očevoj. Na Maslinskoj gori, u trenutcima najteže agonije, krvavim znojem obliven, Isus, pritisnut težinom naših grijeha vapi Ocu, vapi i moli: Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali i dodaje: Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti. Isus pristaje na volju Očevu, unatoč svemu, unatoč svoj boli i patnji koju mora proći. Umire sebi i svojoj volji da vrši Očevu. Uzima taj preteški križ da nas spasi.
Isus je Bog, ali je i čovjek. U svemu nama sličan, osim u grijehu. Ponizio je sam sebe spustivši nam se u liku malenog i nemoćnog djeteta. On, Bog sam, ponižava sebe i uzima našu narav. I upravo u tim trenutcima agonije u vrtu, Isus u svom čovještvu izražava užas što ga smrt predstavlja za njegovu ljudsku narav, teško mu je, jer ljudima muka i smrt nisu ništa privlačno, ali Isus je i Bog i Njegova je ljudska volja savršeno ujedinjena s Očevom, zato i dodaje: Ne moja, nego Tvoja volja. Isus je osjetio svu težinu križa, svega što ima podnijeti, ali ipak pristaje vršiti Očevu volju. Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.
Krist nam je ostavio primjer koji trebamo slijediti, a sv. Franjo je, čuvši poziv, to odlučio spremno prihvatiti. Postao je živo Evanđelje, primivši i fizički Kristove rane, postao je alter Christus, drugi Krist. No Franjo je prije svega toga morao umrijeti sebi, svojim željama i planovima. Morao se potpuno odreći sebe i svoga ja i sve predati Gospodinu.
Franjo je imao svoje želje i planove, htio je postati vitezom, ogrnuti se viteškom slavom, ali kojeg li poniženja kad se morao vratiti kući. Nije bilo nimalo lako, bilo je potrebno odreći se svoje volje i svojih planova i vratiti se kući. Bilo je to bolno, ali je bilo i nužno, umrijeti sebi kako bi ispunio svoje istinsko poslanje. Franjo je morao umrijeti sebi i svojoj volji, kako bi se prepustio Gospodinovoj, kako bi čuo što Gospodin od njega traži.
Franjo je cijelog svog života morao iznova umirati sebi. Htio je biti pustinjak, izoliran od sviju, ali Gospodin mu šalje braću, Gospodin mu daje red o kojem treba brinuti. Franjo je svaki put kada su mu odbili pravilo morao umrijeti sebi i preći preko sebe kako bi dobio konačno Pravilo Reda. Na koncu svoga života opet je morao umrijeti sebi kada su ga vlastita braća odbacila smatravši da više nije dobar poglavar Reda. Franjo tu opet umire sebi, svome ja i svojoj volji, shvativši da to nije njegov Red i da ga ne vodi on, nego Gospodin.
Koliko li je samo to teško bilo, tolike godine okupljati braću, zajedno propovijedati, širiti Evanđelje, graditi Red, a na kraju biti odbačen od te braće. Koliko je teško bilo sve pustiti i prihvatiti tu činjenicu, ali Franjo pušta i umire sebi shvativši da on nije vlasnik Reda, da Red nije njegov i da ga ne vodi On, nego Gospodin. Tolike ih je godine odgajao i vodio, a na kraju biva odbačen, jednako kao i Krist koji je bio s narodom i propovijedao mu, a na kraju ga je opet taj isti narod na križ pribio. To je vjerojatno bila zadnja stavka u Franjinu životu kojom je, uz fizičke biljege Kristovih rana, zavrijedio naziv alter Christus.
Bez umiranja sebi, vječnog nam života nema. Moramo biti sposobni iznova umirati sebi, svojoj volji tražeći Njegovu. Kada to shvatimo, onda se možda nećemo sporiti oko kvadrata zemlje, možda pređemo preko uvrede od jučer, pregrizemo jezik da ne uzvratimo istom mjerom… Umirući sebi, iznova se rađamo za Život.
Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Foto: Unsplash
