Riječ koja je bliska religiozno-etičkom jeziku prošlosti, u novije vrijeme rijetko spominjana jest sabranost, sabran čovjek. Ipak, ono što ona znači danas nam je opet jasnije, i to prije svega psihijatri i odgojitelji počinju uviđati njezino značenje. Misli ove meditacije stoga već imaju neka uporišta.
Da se bolje razumije što sabranost znači želimo si posvijestiti kako je građeno naše postojanje. Ravna se naime prema dva pola, povezana s onima o kojima je riječ u poglavljima o šutnji i govoru. Prvi pol je čovjekova unutarnjost, njegovo središte. Što je to «središte», nije lagano reći, ali svatko koji tu riječ o sebi izriče zna što time misli: referentno mjesto nutrine; ono što čini da njegove snage, njegove osobine, njegova uvjerenja i djelovanja ne budu u neredu, nego da tvore jedinstvo.
To je jedan pol. Drugi pol je sklop stvari izvan čovjeka, događaji, stanja, odnosi; drugi ljudi, kako oni žive i što čine, povijest – ukratko, svijet, sve dokle snaga sagledavanja, sposobnost doživljavanja pojedinca nalazi odnos prema tom svijetu.
Između ta dva pola, središta u meni i svijeta oko mene, odigrava se moj život. Uvijek iznova izlazim prema stvarima, promatram ih, zahvaćam, zaposjedam, oblikujem, uređujem. Zatim se vraćam u nutrinu i ondje se pitam: Što je to? Zašto je ta stvar takva? Na koju drugu sliči i po čemu se razlikuje? U čemu je njezina bit? U tome, u toj se spoznaji tek ispunja ono što sam vani iskusio.
Sve je ovo pojednostavljeno kazano. Ono «vani» i «natrag» i opet «vani» i iznova «natrag» ne događa se samo jednom nego bezbroj puta; to je igra stalnog ponavljanja radnji od čina od kojih je sačinjen naš dnevni život.
Tako se oba područja odnose jedno na drugo. Ono što se vani događa, pokretano je i prosuđivano iznutra; ono unutarnje, izvana je prizivano, poticano, podržavano. Kad se pitamo kojeg čovjeka u tom pogledu treba smatrati dobro izgrađenim, odgovor glasi: onoga u čijem životu do izražaja dolaze oba pola u ispravnom odnosu; koji se vani ne gubi, niti se unutarnje zapetljava; štoviše, u čijem se životu oba područja uzajamno uravnoteženo određuju i ostvaruju.
U našoj prosječnoj stvarnosti to je međutim drukčije. U njoj stvari vanjskoga života imaju snažnu premoć. Punina njihovih oblika, prodornost njihovih osobina, zadaće koje nam postavljaju, njihova vrijednost koja budi želju, njihova opasnost koja ulijeva strah – sve je to tako jako da ima premoć da izvanjšti čitav naš život. Tako nastaje «prema van okrenuti čovjek» čija je nutrina slaba i sve slabija postaje.
U cjelini gledano, sve je to već odavno bio slučaj. Oni koji su bili zabrinuti za dublji odgoj čovjeka uvijek su na to upozoravali. Danas je to stanje naročito opasno jer podražaji koji navaljuju na čovjeka, postali su tako snažni i raznoliki i sve će više to postajati. On je u stalnom pokretu i vrevi. I nije samo u ustroju koji ga obuhvaća, nego daleko u kaosu koji ne može nadzirati. Na zastrašujući način pojačava se također «objavljivanje» života: sve brže i potpunije izvještava se o događaju, tako neposredno da je čovjek u kušnji da kaže da izvještaj pripada događaju; da se događaj odvija pred objektivom i mikrofonima izvještača. Javnost prodire sve bezobzirnije u osobni život tako da privatna sfera vidno iščezava. Graničnici životnoga procesa postaju kao staklo, čovjek se unutar njih kreće kao ribe u akvariju, može ih se promatrati u svakom djelovanju i sa svih strana.
Simbol za to upravo je moderna kuća koja sve više uklanja zidove: čovjek živi tako što je unutar neposredno i vani i misli da time postaje slobodan. Ustvari njegov unutarnji svijet ishlapljuje. I kao da to nije dovoljno, pa se izravno vanjski svijet još i unosi unutra. Poznajemo zacijelo stanove u kojima nikada nema mira, radio stalno buči ili televizor donosi svjetske senzacije u trenucima u kojima bi čovjek trebao biti sa sobom.
Nastaje tako čovjek koji više nema svoje životno središte. Događaji neprestano prolaze kroz njega i odnose ga van. Postaje mu usko ako je u svojoj sobi, stalno mora dalje. Ne uspijeva biti sam, moraju mu ljudi stalno dolaziti. Provesti večer mirno uz knjigu, čini mu se gubljenje vremena, jer uvijek «mora nešto poduzimati». Čak i zahtjev da oči u oči sa sobom razmisli o vlastitom životu – o susretima, djelovanju, odgovornosti, namjerama – dovodi ga u nelagodu; ni sam ne zna kako ostvariti takvo razmišljanje jer i nakon najkraćeg pribiranja, izmiči samome sebi. Ako stvar nije još i gora, naime, da ne želi ni vidjeti samoga sebe.
Život takva čovjeka nestaje u reakcijama prema vani. On nigdje ne stoji, nego je razbacivan od tisuću utjecaja. Ne posjeduje sebe, nego «se pojavljuje», bilo gdje. Nema nikakva uvjerenja, nego ono što ga pogađa iz vanjskih poticaja. To ima posebno značenje u religioznom životu.
Ništa to ne ide bez naprezanja, bez ozbiljne i ustrajne vježbe, bez askeze. Riječ askeza, o njoj je već bilo govora, izvorno ne znači ništa drugo nego «vježbu». Vježba pak znači probuditi uspavanu snagu, razviti organ koji je nerazvijen, osloboditi se loše navike, a izgraditi pravu i tako dalje.
Primjerice, ne idem van, iako me privlači, nego ostajem u kući i tražim «da dođem k sebi», tihim radom, čitanjem knjige ili iskrenim razmišljanjem. I to bez namještenostî i lakrdijanja, nego čisto i ozbiljno. Ako kod kuće nije mirno ili ako nemam nijedne svoje sobe, otići ću u crkvu, ondje sjesti i biti sam sa sobom… Ili, ne dopuštam kutiji spektakla, radio aparatu, da mi svojom bukom i galamom poremeti tišinu pa ga isključujem. Opirem se pritisku da upalim televizor i da mu satima budem izložen, nego čitam nešto pametno. Isto vrijedi i za ilustriranu reviju, tu gomilu senzacija, indiskrecije i bestidnosti – ne dopuštam da me zarobe čak ni četvrt sata… Kad idem ulicom navaljuju na me sve draži i podražaji našega vremena, promet, buka, ljudi, reklame, izlozi sa svojim izlošcima. Odasvud me zovu, privlače me, odvlače me od mene samoga. Koja važna vježba tomu se oduprijeti, ne dopustiti se rastrgati, ostati miran i priseban – i tako dalje.
Uvijek čovjek, današnji na poseban način, želi poći k drugima, govoriti, slušati, raditi s drugima. Uvijek želi nešto vidjeti, nešto što se treba dogoditi. Do opsesije to želi, i ako toga nema, postaje nemiran i to ga tjera vani. Tko je spoznao koje je neprocjenjivo dobro biti sabran, mora to nadvladati – kažimo odmjerenije: uvijek više nastojati to nadvladavati. Doista, to je opsesija. A teško je svladati opsesije, jer je pritisak ušao u živce. I traje dugo dok popusti, ali se može dovesti u mjeru.
Izvor: franjevci-st.com
Foto: Unsplash
