Nitko ne može reći da je potpuno lišen i ljudskih darova i božanske milosti. I u tome je vrlo važno ne uspoređivati se s drugima, misleći da nam je učinjena nepravda jer nemamo ono što mislimo da drugi imaju. Svatko od nas je jedinstven, svatko od nas je predmet osobne Božje ljubavi.
Naša vlastita povijest, koju je Bog u cijelosti imao na umu, pred svojim očima, omogućuje da se govori o nekim sposobnostima: onima s kojima, takoreći, počinjemo hodati, i onima koje usput njegujemo ili umanjujemo kroz naše odluke. A ovo je nešto dragocjeno za uzeti u obzir: da naš život nije napisan, da smo mi doista njegovi protagonisti, da je prisutnost Boga u nama, koja osvjetljava, sugerira, gura, trenira, tješi, liječi, ono što nam omogućuje da uzmemo kormilo, da doista budemo protagonisti našeg postojanja.
Veličina ljudske osobe nije jednaka primljenim darovima. Postoje ljudi koji su dobili puno i uzvratili puno, ali postoje i ljudi koji su dobili puno, a uzvratili su vrlo malo, kao što postoje ljudi koji su dobili manje i uzvratili puno. U svakom slučaju, to malo i toliko primljenih darova ne može se vrednovati našim uobičajenim načinom mjerenja i vrednovanja stvari. Jer ono što čovjeka čini velikim i što preobražava svijet je vjera koja djeluje kroz ljubav. A ovo je nedostajalo onome tko je dobio jedan talent.
Svi smo sposobni voljeti. Sam život nam pomaže da razaznamo koji su naši talenti i koliko daleko možemo s njima težiti u svakom trenutku. Ali uvijek možemo težiti ljubavi, i to bez mjere. Jer ljubav nema granica. Štoviše, Bog osnažuje naše talente prema mjeri naše ljubavi. Iz tog razloga, važno je ne prezirati ono što je u našoj moći učiniti, čak i ako se to čini malim u usporedbi s onim što drugi rade. Naš je put osoban: u našim je rukama da ga učinimo velikim, jer ovisi o srcu s kojim ga putujemo.
Izvor: opusdei.org
Foto: Unsplash
