Karol Józef Wojtyła rođen je u poljskim Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakova, 18. svibnja 1920. Nakon završetka studija na višoj školi “Marcin Wadowita” u Wadowicama, 1938. upisuje se na sveučilište Jagiellonian u Krakovu.

Kad su nacisti zatvorili sveučilište godine  1939., mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici “Solvay” kako bi mogao zaraditi za život te izbjegao deportaciju u Njemačku.

Osjetivši poziv na svećeništvo, od 1942. u tajnosti pohađa predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakovske nadbiskupije. Istodobno, jedan je od promicatelja “Rapsodijskog kazališta” koje je također djelovalo u tajnosti.

Nakon rata nastavlja studij na krakovskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena, i Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian, sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakovu, 1. studenoga 1946. Poznavajući Wojtyłine iznimne sposobnosti i darovitost, tadašnji krakovski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha Wojtyłu šalje na daljnji studij u Rim, gdje postiže doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa.

Godine 1948. vraća se u Poljsku gdje obavlja službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi sv. Florijana u Krakovu. Kasnije postaje profesorom iz moralne i etičke teologije na krakovskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu.

U 38. godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyła postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu po rukama nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Šest godina kasnije, tijekom održavanja Drugog vatikanskog koncila, papa Pavao VI. imenuje ga krakovskim nadbiskupom 13. siječnja 1964.

Pavao VI. imenovao ga je i kardinalom 26. lipnja 1967. Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugome vatikanskom koncilu (1962. – 1965.), pruživši važan prinos u izradi konstitucije “Gaudium et spes”. Kardinal Wojtyła sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe.

Papa Pavao VI. umire u papinskom ljetnikovcu u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. Nasljeđuje ga, ali samo na 33 dana, kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I., no on umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada otvara se nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu.

Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvoga slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyła uzeo je ime dvojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.

Svojom osobnom neodoljivom toplinom, neposrednošću i prirodnom karizmom izuzetno je snažno djelovao putem suvremenih elektronskih medija, šireći svoje poruke i u najzabitnijim dijelovima Zemlje.

U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država, proputovao 1,2 milijuna kilometara, obišao krug zemaljski oko 30 puta i posjetio oko 850 gradova. Zalagao se za mir i zagovarao pravo svakoga naroda na svoju državu, samostalnost i suverenost. Osmislio je sintagmu “kultura života” i promicao međureligijski dijalog. Zagovarao je jedinstvo kršćana i pokazao otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama. Prvi je papa koji je ušao u džamiju i sinagogu.

Među mnogobrojnim glavnim dokumentima posebno mjesto zauzima 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo.

Tomu treba pribrojiti i Papine knjige “Prijeći prag nade” iz 1994., “Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog svećeništva” iz 1996. i “Rimski triptih” iz 2003.

Za vrijeme pontifikata napisao je i izgovorio oko 15 000 raznih govora i dokumenata, mnoge knjige, pjesme i drame. Imenovao je 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca. Snažno je utjecao na demokratsku preobrazbu istočnoeuropskih zemalja.

Nijedan se papa nije susreo s tolikim brojem ljudi: na više od tisuću općih audijencija sudjelovalo je više do 16 milijuna hodočasnika. Pored toga Papa se susreo s milijunima ljudi tijekom svojih putovanja diljem cijeloga svijeta. Brojni su također ljudi iz vlasti koje je Papa primio u audijenciju.

Papa Wojtyła utemeljio je institut “Ivan Pavao II.” te institut “Populorum progressio” za domorodačke narode Južne Amerike. Pored toga utemeljio je Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti. Ustanovio je Svjetski dan bolesnika (koji se svake godine slavi 11. veljače) te Svjetski dan mladih.

Vječni Bog pozvao ga je u svoj dom u subotu 2. travnja 2005., u 21.37 sati. U trenutku smrti Ivana Pavla II., koji je umro u privatnim vatikanskim odajama, uz njega su u duhu i molitvi bili vjernici širom svijeta, osobito stotinu tisuća njih na Trgu sv. Petra, a Papin odlazak intenzivno je posredstvom medija pratio čitav svijet.

Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 1. svibnja 2011. te odredio kao njegov blagdan datum služenja prve svete mise na dužnosti pape, 22. listopada. Svetim ga je proglasio 27. travnja 2014. papa Franjo.

Papa Ivan Pavao II. imao je poseban odnos s Hrvatskom i Hrvatima. Rodio se u dijelu Poljske, koji se zove i Bijela Hrvatska. Aktivno se zalagao za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom. Vatikan je prvi u svijetu objavio 3. listopada 1991. da djeluje na međunarodnom priznanju Lijepe Naše, a službeno je priznao Hrvatsku i Sloveniju 13. siječnja 1992. Hrvatskoj je papa Wojtyła pružao svestranu i trajnu potporu te je sve do svoje smrti ostao našim zagovornikom i prijateljem te ga možemo nazvati „hrvatskim papom“. Blagdan Male Gospe 8. rujna 1991. godine proglasio je svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj. Posjetio je Hrvate pet puta, Hrvatsku tri puta te Bosnu i Hercegovinu dva puta. Proglasio je svetima Leopolda Mandića i Marka Križevčanina, a blaženima kardinala Alojzija Stepinca, Ivana Merza i Mariju Petković. Zaštitnik je mnogih naselja, župa, crkava, kapela i ustanova diljem svijeta, ali i u našoj domovini Hrvatskoj.

 

BITI ISUSOV APOSTOL 

Kada se vratimo u prva kršćanska vremena i početak Isusova javnoga djelovanja znamo da je odabrao svoje prve suradnike – bliske Njemu koji su dijelili i dobro i zlo onoga vremena u kojem su živjeli. Ali na koji ih način odabire? Prije nego ih je odabrao otišao je u goru, možda onu uz Galilejsko more nedaleko od Kafarnauma. Ondje je cijelu noć proveo moleći se Bogu. Vjerojatno se molio za mudrost i njegov blagoslov. Sutradan je pozvao svoje učenike te je između njih odabrao dvanaestoricu da mu budu apostoli.

S današnjega stajališta ja to gledam ovako: da bi se postao pravi i istinski sljedbenik Kristov potreban je dar, ali i ova tri koraka.

  1. POZIV

Da bi netko bio APOSTOL mora osjetiti dar poziva. Poziv se nikome ne nameće, svatko ima pravo u slobodi se opredijeliti. Isus poziva na jednostavan i vrlo privlačan način. «Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!»

Tu sam si i ja postavio pitanje, a vjerujem i mnogi drugi, kao i apostoli u prvim vremenima: Što Bog hoće od mene? Zašto baš mene zove? Na to pitanje treba svatko od nas odgovoriti… Ili s potvrdnim odgovorom koji glasi EVO ME ili s mlakim odbijanjem i krenuti dalje pa prepustiti Bogu vrijeme odluke. Za prepoznavanje poziva potrebno je vrijeme tišine i molitve.

Bez obzira na to koliko je važan posao koji mu je dodijeljen, prva i glavna zadaća, apostola, je ljubiti Učitelja. Prije nego je Isus Petru povjerio pastirsku službu, podvrgnuo ga je ispitu. Postavio mu je dva pitanja: oba su se odnosila na njegovu osobu, a ne na stado.

Prvo pitanje je bilo: «A što ti kažeš, tko sam ja?»

A drugo: «Ljubiš li me?»

Ta dva pitanja moraju odjekivati našim srcima, ako želimo postati apostoli. Svatko od nas mora čuti ta Isusova pitanja i odgovoriti u svome srcu.

 

  1. DUHOVNOST

Da bi danas u ovom vremenu osoba vjernik laik mogao biti apostol, mora biti i čovjek duha. U Djelima apostolskim čitamo da su apostoli obilazili prve obraćenike koji su povjerovali u Isusa Krista i bili kršteni, ali nisu primili Duha svetoga. Oni su obilazili takve zajednice, na te nove učenike polagali ruke, pa su oni primili Duha Svetoga. To nam govori da je glavna zadaća apostola bila: davati Duha Svetoga.

 

  1. POSLANJE

Apostol je svjedok. Njegova poruka treba biti uvjerljiva, jer on mora dati svjedočanstvo za ono što je sam vidio i čuo. Nije dovoljno da svjedoči o onome što je čuo od drugih, nego on svjedoči svoje osobno iskustvo s Uskrslim. Ista je provjera za pravog apostola i svjedoka danas, dvije tisuće godina nakon što je Isus umro i uskrsnuo. I mi se danas možemo susresti s Isusom. To se događa kroz sakramentalni život, ali to nije dovoljno. Moramo svojim ponašanjem, i ljubavlju za druge svjedočiti da smo Kristovi apostoli. Nije dovoljno sklapati ruke, moliti, obavljati devetnice, trodnevnice, duhovne obnove, ako to obavljamo samo onako formalno, nego je potrebno otvoriti svoje srce za Boga, Isusa, za svakog čovjeka… TO JE POSLANJE jer će nas ljudi po tome prepoznati, a i Bog jednog dana kad se susretnemo s njime u vječnosti. Samo je pitanje hoćemo li čuti ove riječi: «Uđi u radost Gospodara svoga…»

 

ZAKLJUČAK:

Ne mogu, a da ne spomenem pjesmu KRIST NA ŽALU svetog pape Ivana Pavla II., velikog čovjeka koji je upravo nasljedovao osobu Isusa Krista. U njemu i kroz njega mogli smo iščitati blagi očinski pogled i ljubav za svakoga čovjeka…

Tu sam se sjetio svoga upoznavanja i traženja poziva, no kojeg nisam odmah shvatio i prihvatio te spoznao njegovu veličinu. U toj pjesmi je bilo sve rečeno. A to je poziv i za svakoga od nas, bilo to kroz svećeništvo, redovništvo ili obiteljski život.

No kako prihvatiti činjenicu da Bog, Isus, poziva baš mene ili tebe? Nesavršenog, nedostojnog: „Gospodine nisam dostojan toga dara“. Ne mogu te slijediti, slab sami, grešan čovjek, no možda me baš ti takovoga želiš! Upravo me takovoga voliš te pozivaš da te slijedim i nasljeđujem. Bog nam je darovao milost oproštenja grijeha, nesavršenosti u sakramentu svete ispovijedi. Jednom u razgovoru sa svojim ispovjednikom spoznao sam koliko sam malo i nesavršeno biće. Pun nesigurnosti, netrpeljivosti, strahova, nepovjerenje, koje me i dandanas muče. Gospodine, nisam dostojan… To su, vjerujem, i Apostoli izrekli….

Često si ponavljam tu rečenicu. Ubrzani tempo života nosi svoje terete. Sjetim se stiha Antuna Branka Šimića: „Čovječe, pazi se da ne ideš malen ispod zvijezda!“ Jer život posvećen nečemu je zaista vrijedan življenja  Ne budi skroman. Ne boj se svojih ciljeva. Nemoj ići za ciljevima za koje znaš da ćeš ih ostvariti. Ciljaj mjesec. Čak i ako ga promašiš, sletjet ćeš među zvijezde.

Tako i ja, a to želim i vama –  nasljedovati osobu Isusa Krista i njegovu puninu osobe kako bi imao ljubavi za svakog čovjeka, svaku osobu. Želim i moram, želimo i moramo svjedočiti ljudima tu LJUBAV, da oni vide odsjaj i sjaj zvijezde koja će im pokazivati put k pravim i istinskim vrijednostima svakoga kršćanina, a to je BITI ČOVJEK ZA DRUGE. Zato sam bio tu… GOSPODINE, DAJ MI TU LJUBAV… DAJ DA BUDEM ČOVJEK ZA DRUGE… APOSTOLI SU U TOME USPJELI, A JA? MI?

 

Molitva za obitelj pape Ivana Pavla II.

Bože, od kojega nam dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji,
Oče, koji si ljubav i život,
učini da svaka ljudska obitelj na zemlji,
po tvome Sinu rođenom od žene
i po Duhu Svetom,
postane izvorom božanske ljubavi
za uvijek nove naraštaje.

Učini da tvoja milost vodi misli i djela roditelja,
za dobro njihove obitelji
i svih obitelji na svijetu.

Neka mladi naraštaji u obitelji nađu
snažnu potporu za čovječnost
i rast u istini i ljubavi!

Neka ljubav osnažena milošću sakramenta ženidbe,
bude jača od svake nemoći i beznađa,
koje zahvaćaju naše obitelji.

Na kraju Te molimo za zagovor
svete nazaretske obitelji,
da Crkva u svim narodima na zemlji
može plodonosno ispuniti svoje poslanje u obitelji i po obitelji,
po Kristu, našem Gospodinu,
koji je put, istina i život,
u vijeke vjekova.

Amen.