Rođen kao Francesco Borgia de Candia d’Aragon 28. listopada 1510., Franjo je odrastao u svijetu moći i povlastica. Njegov otac bio je treći vojvoda od Gandije i unuk ozloglašenog pape Aleksandra VI. Od malih nogu pokazivao je veliku pobožnost, a želja mu je bila postati redovnik. Njegovi roditelji imali su, međutim, druge planove te su ga poslali na dvor kralja Karla I. Španjolskog.
Brak i politički život
Franjo se oženio plemkinjom Eleonorom, s kojom je imao osmero djece i s kojom je živio sretan obiteljski život. Za razliku od mnogih plemića svoga vremena, nije bio zainteresiran za moć ni za napredovanje na dvoru. Bio je istinski kršćanski gospodin čija je strast bila katolička vjera. Najveće zadovoljstvo nalazio je u primanju pričesti.
Nakon smrti oca, Franjo je postao četvrti vojvoda od Gandije i započeo kratku diplomatsku karijeru. Nakon neuspjeha u važnoj diplomatskoj misiji ujedinjenja Španjolske i Portugala, povukao se iz politike u 33. godini života.
Nakon povlačenja živio je mirnim obiteljskim životom i posvetio se vjeri — osobito sakralnoj glazbi. Njegova strast prema sakralnoj glazbi i doprinos tom području bili su toliko veliki da se smatra jednim od glavnih obnovitelja sakralne glazbe u 16. stoljeću.
Smrt supruge i svećeništvo
Franjo je izgubio svoj sretan obiteljski život kada mu je supruga umrla 1546. godine. Nakon što je uredio svoje poslove, prenio naslov na sina i osigurao obitelj, iznenadio je suvremenike objavivši da želi pristupiti novoosnovanoj Družbi Isusovoj.
Njegov život u isusovačkom redu bio je potpuna suprotnost dotadašnjem ugodnom životu. Poglavari su ga iskušavali dajući mu najjednostavnije i najponiznije zadatke. Franjo se nikad nije žalio, a njegova poniznost, poslušnost i duhovni žar omogućili su mu brz napredak u redu.
Iako je najviše želio život povučenosti i molitve, njegove organizacijske sposobnosti dovele su do toga da mu se povjerava sve više odgovornosti. Konačno, 1565. godine izabran je za vrhovnog poglavara isusovaca. Zbog svoje osobne svetosti i učinkovitosti u širenju poslanja reda, mnogi ga smatraju najvećim poglavarom isusovaca nakon sv. Ignacija.
Zaključak
Tijekom života Franjo Borgija bio je obdaren moći i povlasticama, ali nikada nije postao ohol. Bio je poznat po poniznosti i dubokoj vjeri. Njegov primjer pokazuje da svetost nije vezana uz određeni životni put, nego se nalazi u poniznom i ljubavnom prihvaćanju Božje volje, kamo god ona vodila.
Sv. Franjo Borgija, moli za nas!
Izvor: catholicgentleman.com
Prijevod: M. Đ.
