Aurelije Augustin rođen je 13. studenoga 354. u Tagasti, gradiću u Numidiji, danas je to mjesto u Alžiru i zove se Souk Ahras.
Njegov otac Patricije bio je nevjernik, a majka Monika (Sv. Monika) bila je gorljiva kršćanka (kako navodi jedan pisac ‘’fantastična’’ vjernica). Zaista je to bila.
Augustin je bio vrlo temperamentan, živahna duha, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran učenik ali izuzetno inteligentan.
Kad mu je bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kući. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridružio jednoj bandi mladih izgrednika razbijača. Na sreću, to nije dugo trajalo. Zahvaljujući svome dobrotvoru, mogao je nastaviti nauke i to u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren život. Upoznao je ženu s kojom je podržavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je držala ne samo želja za naukom već i vlika ljubav prema toj djevojci.
Studij mu nije zadavao posebne brige, bio je ponosan i na rezultate koje je postizao. Živeći život, kako bi mnogi danas rekli ‘’punim plućima’’, uživajući ugled blistava studenta, u duši je ipak bio nemiran. Počeo je čitati Ciceronova djela gdje se probudila “ljubav prema mudrosti”. Čitao je i Bibliju, no njezin zamršen jezik, prema blještavu Ciceronovu stilu, činio ju je u njegovim očima bijednom knjigom.
Uskoro je upao i u mrežu Manijevih učenika te postao manihejac (tumačili su paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog počela: dobra i zla, koja vladaju svijetom)
No bez mira u duši, Augustin je sve više tragao za pravim smislom života, a na to mu temeljno pitanje maniheizam, nije mogao dati pravi odgovor. Ubrzo je Augustin u svojim spisima s pet dokaza pobio manihejsku zabludu. Možemo zaključiti ovako: Ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savršen, nepromjenjiv i vječan, bez početka i svršetka. A takvo biće može biti samo jedno jer, kad bi ga u savršenosti mogao netko drugi nadmašiti, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, moguć je samo jedan pravi Bog, nema dualizma. Završivši nauke, Augustin je u Tagasti postao profesor čiju je službu obavljao 13 godina. Željan stalnog napretka iz Tagaste otišao je u Kartagu, a nakon toga u Rim gdje je predavao retoriku.
Majka sv. Augustina, sv. Monika, mnogo je molila kako bi se njen izgubljeni sin pronašao, no njena molitva dugo je ostala neuslišana. Na naše molitve Bog ne odgovara kada mi želimo, nego kada je pravo vrijeme da se one ispune. Tako i molitve svete Monike. Kad je njezin sin, učitelj govorništva u Kartagi, pošao u Rim kako bi ondje još uspješnije poučavao, njegova se majka pobojala da će u velikom gradu za njezina sina biti još više pogibelji pa ga je plačući molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljedeću noć provela u molitvi, moleći Boga da spriječi odluku njezina sina o putu preko mora. Drugo je jutro doznala sva u strahu da je njezin sin otputovao. (ponekad Bog djeluje na naše molitve ovako: ‘’Uslišat ću te, ali ne još.’’)
Zašto Bog nije uslišio njezinu molitvu? Zato što je boravak u Italiji postao veoma koristan. U Italiji je se Augustin obratio. Kasnije je govorio: “Bože, ti nisi ispunio želju moje majke da joj dadneš ono za što je uvijek molila!”
Nakon rada u Rimu, Augustin je napokon g. 384 dobio novo namještenje u carskoj rezidenciji u Milanu, gradu koji je tada bio prijestolnica Zapadnorimskoga Carstva. Uz sve uspjehe na profesorskom, retorskom i filozofskom polju, uz udovoljavanje strastima, prati ga stalno neki nutarnji nemir. On kao da osjeća: “U meni su dva čovjeka…”Milano će postati prekretnica njegova života. Ondje je počeo proučavati djela genijalnog mislioca neoplatonizma Plotina (205.-270.) Tamo ga je pronašla Monika, vjerni anđeo čuvar, te ga uspjela skloniti da prekine nedopuštene odnose s Adeodatovom majkom. U Milanu je Augustin susreo biskupa sv. Ambrozija (340-397), u kojem je našao sebi dostojna partnera u raspravljanju o najvažnijim životnim pitanjima, o problemima koji su njega samoga mučili. Augustin je strpljivo slušao njegove propovijedi, gutajući njegove riječi. Smatrao ga je nedostiživim govornikom. Poslije je u svojim doživljajima u milanskoj katedrali zabilježio: “O Bože, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepa pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja istina izlijevala u moje srce tako da je u meni plamtio žar pobožnosti.” Uz govorništvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Augustina je malo-pomalo počelo prodirati i Kristovo Evanđelje. Međutim se još uvijek nije mogao otrgnuti od spona koje su ga sputavale, a to su: častohleplje, uspjeh, karijera, zlato i seksualni užici. U njemu su se borile snažne bitke između tijela i duha, prolaznog i vječnog.
Božja ga milost, koju je za njega ustrajno molila njegova majka Monika, pratila ukorak. Augustin dobiva u ruke životopis sv. Antuna pustinjaka, čita ga i ostaje pod dubokim dojmom. Divi se pred idealom mnoštva onih kojih su sve ostavili i pošli za Kristom u pustinju, u samoću, u molitvu i pokoru. Augustin i sam stoji sada pred odlučnim korakom od svoga života i on mora nešto pametno stvoriti. Taj će korak biti dar Božje milosti koja ga prati u stopu.
Prizor konačnog obraćenja sam je Augustin ovjekovječio u Ispovijestima. U to je vrijeme upadno tražio samoću. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje kuće u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet između ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomoć. Vapio je: “A što sada, Gospodine, i kako će dugo potrajati ovakvo stanje?” Tada je čuo kako netko dječjim glasom viče: “Tolle – lege, tolle – lege! – Uzmi i čitaj!” Uzeo je Sveto pismo i oči mu se zaustaviše na ovome tekstu: “Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!” (Rim 13,12-14). Konačno je shvatio, Evanđelje je jedini pravi put.
Taj tekst Najvećeg Pisca bio je savršen odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augustina protjerao svu tamu nesigurnosti i ispunio mu srce snažnim svjetlom. U svojoj 32. godini života Augustinova duša napokon je upoznala Gospodina. Za tu je milost bio cijeli život zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nisu ništa drugo nego himna zahvalnica Gospodinu.
Njegova majka umrla je u Ostiji je ondje umrla u milosti božjoj i zahvalna što je uz nju stajao njezin obraćeni sin za čije je obraćenje prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mnoštvo žrtava.
Augustin je stigao u zavičaj u jesen 388. Prodao je očevo imanje te s prijateljima i istomišljenicima provodio neke vrste redovnički život produbljujući svoju duhovnost i studirao dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine.
Jednom se našao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari je mjesni biskup Valerije predložio zajednici da mu izaberu svećenika koji će mu pomagati, a osobito u propovjedničkoj službi. Augustinova prisutnost u crkvi nije ostala nezapažena. Puk je bio jednoglasan: “Augustin – svećenik!” Kandidat je protestirao, branio se, briznuo u plač, smatrajući se valjda nevrijednim, no sve bijaše uzalud. Narod je ovdje zaista bio glas Božji. Njegovo je svećeničko ređenje bila odlučena stvar te je za svećenika zaređen 391. godine.
Za njega je to bila velika žrtva. Morao se odreći onoga lijepoga, mirnoga, kontemplativnog života u društvu prijatelja (pobjeći iz zone komfora) te prihvatiti teške službe svećeničkog služenja. No, kršćanin nije vjernik samo za sebe, već i za Crkvu, za zajednicu. Augustin je 5 godina poslije, g. 396., kao biskup naslijedio Valerija u Hiponu, drugom po važnosti gradu rimske Afrike. Utjecaj će hiponskoga biskupa prelaziti daleko međe njegove biskupije, i to ne samo prostorno, već i vremenski sve do dana današnjega. On je u svoje doba postao neosporan vođa afričkog episkopata, ali i teološka svijest i savjest cijele Crkve.
Augustin je naročitom revnošću obavljao službu propovijedanja. Oko tisuću sačuvanih propovijedi najveći su dio njegove pismene baštine. Te su propovijedi pune misli iz Svetoga pisma, koje Augustin svojom rječitošću i dubinom neobično lijepo razlaže
Augustin je obavljao i službu velikog teologa i učitelja Crkve. On je čitavom svojom kulturom bio Rimljanin, a inače genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosti. Bio je filozof, teolog, pastir duša, čovjek velike duhovnosti, naučitelj milosti i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama.
No, iako je bio jedan od najvećih genija svog doba, dopustio je da ga i kritiziraju, a plod je toga njegovo znano djelo Retractationes u kojem je korigirao neka svoja mišljenja.
U tome je također pokazao veličinu duha (‘’u poniznosti budi velik’’), jer je kraj sve svoje nadarenosti bio svjestan da ipak nije nepogrješiv. To je nadasve pokazao na duhovno-moralnom planu u svojim besmrtnim Ispovijestima – remek-djelu kršćanske pa i svjetske literature, uvijek vrijednom i suvremenom. U njemu je dao dubok i svestran uvid u svoj religiozni razvoj.
Umro je 28. kolovoza 430., kad su Vandali tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad.
U Ispovijestima Augustin otvara svoju dušu: “Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”
Gospodine Isuse, daj da upoznam sebe i upoznam Tebe.
I ne želim ništa drugo osim Tebe.
Daj da mrzim sebe, a volim Tebe.
Daj da sve što činim, činim za Tebe.
Daj da ponižavam sebe, a uzvisujem Tebe.
Daj da ne mislim ni na što drugo osim na Tebe.
Daj da umrem sebi i živim u Tebi.
Daj da sve što mi se dogodi prihvatim kao da dolazi od Tebe.
Daj da se odreknem sebe i slijedim Tebe i da Te uvijek želim slijediti.
Daj da bježim od sebe i hrlim k Tebi, da zaslužim da me Ti braniš.
Daj mi da se bojim za sebe i da se bojim Tebe.
I da budem među onima koje ti odabereš.
Daj da ne vjerujem sebi i vjerujem u Tebe.
Daj da budem voljan poslušati zbog Tebe.
Daj da ne pristajem ni uz što osim uz Tebe.
Daj da mogu biti siromašan radi Tebe.
Pogledaj na mene da bih Te mogao voljeti.
Pozovi me da bih Te mogao vidjeti
i zauvijek uživati u Tebi. Amen
