21. svibnja 2025.

Top 5 This Week

Related Posts

SVJEDOČANSTVO Ispovijed – moje novo rođenje

Bog je prisutan, živ i oduvijek pokraj mene, samo ja to godinama nisam doživljavao tako, niti mu iskreno vjerovao. Odgojili su me predivni roditelji u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, a rastao sam uz svoje tri sestre i brata kojeg su roditelji poslije nas četvero posvojili kao peto dijete u našoj obitelji.

Primio sam tako u djetinjstvu sve sakramente u svoje vrijeme, koji me, nažalost, nisu niti obratili, niti probudili moju revnost ili vjeru za Boga. Tako sam iz običaja i poštovanja prema svojim roditeljima posjećivao crkvu kao kazalište, onako, radi reda. Godine su tako prolazile i moja je duhovnost stagnirala i vegetirala sve do 21. godine kad sam u naponu svoje snage odlučio raščistiti s vjerom i Crkvom, jer ja tu ništa posebno nisam osjetio, doživio, ni povjerovao. Stoga sam odlučio odbaciti Boga, tj. udaljiti se od njega, jer ga nema i zaključio sam da mi on u životu ne treba.

To se događalo kad sam razočaran privodio kraju svoje vojničke dane. Nekako se u meni rodila misao da me Bog ograničava u svemu i da kad bih ga potpuno udaljio od sebe, tada bih bio puno slobodniji i sretniji. Mogao bih bolje uživati ovaj svoj život, zabavljati se bez strogih i zastarjelih crkvenih zapovijedi, a da pritom više ne gubim vrijeme na odlaske u crkvu. Tako sam te 1993. godine od travnja do listopada počeo i živjeti. Sjećam se kako mi se to ispočetka činilo odličnim.

Bavio sam se motociklističkim utrkama u kojima sam uživao, bio sam pun snage, imao sam novac, dobar auto i motocikl. Kao da sam živio život punim plućima. Sve mi je bilo lijepo, dobro i zabavno. Međutim, nakon nekoliko mjeseci takvog razuzdanog života počeo sam osjećati veliku prazninu u sebi koja mi je toga ljeta izgledala sve većom i dubljom. U diskoteci prepunoj mladih ljudi, jela, pića, glazbe i prijatelja, ja sam izvana bio „naoružan“ osmijehom, ali me u isto vrijeme tamo ili kad bih se vraćao kući iznutra nagrizao neki čudan osjećaj samoće. Kao da to ipak nije ono pravo i najbolje što mi život može pružiti. Uz mnoge djevojke s kojima sam tada bio, što sam ih više mijenjao, sve sam manje bio sretan i uistinu sve manje znao koja je za mene zaista „ona prava“. Uz pregršt poznanika i prijatelja iz društva činilo mi se da to ustvari nije pravo prijateljstvo, već samo tako iz zabave ili koristi dok je dobro i lijepo.

Živeći tako bez vjere, nakon mnogo tulumarenja jako je pala i moja sportska forma. Potom, kako je ljeto išlo kraju, i rezultati su bili sve slabiji. Upravo sam tu bio i najtanji jer su u pitanju bili moj obraz, slava i ponos, budući da mi je naročito tada do toga najviše i stalo. Srećom, Bog je tu, strpljivo nas čeka upravo tada kada se spotaknemo i padnemo. Meni se dogodilo točno to, da nakon jedne katastrofalne utrke na svome domaćem terenu, na kojem sam se nadao uspjehu i nagradi, osvojim tek 13. mjesto. To je bio tada slom i velik šok za mene.

Osjećao sam se strahovito jadno, poniženo, ali što sam sijao, to sam morao i požeti. Bio je to listopad, a ujedno i kraj te sezone. Povukao sam se u sebe i čvrsto odlučio da moram nešto promijeniti. Sjećam se majke koja mi je ovako znala reći: „Nije dobro da ovako živiš, sine moj. Vrati se dragom Bogu što prije i gradi svoju sreću na čvrstim temeljima.“ Ljeti bih se samo nasmijao i nastavio po svom, ali sada sam, najesen, te riječi jasno čuo u svome srcu, a da mi ih majka nije ni izgovorila. Ja sam taj i dosta je odgađanja. Radi se o meni.

Stao sam i iskreno priznao sebi samome da moram promijeniti smjer. Nakon nekog vremena rodila se u meni želja da pođem na sv. ispovijed i ta me misao sve više obuzimala. Konačno, dogodila se i ta moja „duhovna operacija“ kod fra Ante Barišića koji je tada vrlo predano vršio svoju službu u našoj župi. Zašto „operacija“? Pa zato što sam nakon sat vremena „borbe“, koliko je trajala ta ispovijed, svašta rekao tome svećeniku, a i on meni. Za cijelo vrijeme razgovora nisam ništa posebno doživio sve do trenutka odrješenja od grijeha na kraju ispovijedi.

Tada se kao neočekivana oluja u meni iznenada dogodila eksplozija pozitivnih emocija: radosti, zadovoljstva i rasterećenja. Osjetio sam neku veliku i snažnu silu koja je skinula s mene tešku vreću blata i smeća za koju nisam prije ni znao da je nosim. Definitivno sam bio siguran i shvatio da to nije bio samo razgovor s čovjekom svećenikom u maratonskoj ispovijedi, nego nešto puno jače, dublje i ljepše. Izlazeći iz te sobe sjajio sam poput zvijezde, nasmijan i sretan, tako da su drugi, kad su me ugledali, pitali što mi se dogodilo, a ja sam tada znao sigurnije nego ikad prije da je to u duhovnoj dimenziji moje novo rođenje. Povjerovao sam Kristu i milosrdnom Ocu koji me strpljivo čekao i meni razmetnome sinu u srcu priredio gozbu radosti jer bio sam izgubljen i vratio se.

Pročitali ste izvadak iz knjige Zlatka Krznarića „Ti si svjedok”, čije prenošenje vrijedi isključivo za portal Muževni budite.

 

Foto: Unsplash

Ako ti se sviđaju članci koje objavljujemo, podrži naš rad jednokratnom donacijom od srca. Samo skeniraj bar kod u nastavku i uplati željeni iznos.

Ako ti trebaju detaljni podatci za uplatu, njih možeš naći ovdje.

Ako pak želiš postati naš redovni mjesečni podupiratelj, čime ostvaruješ posebne pogodnosti, to možeš postati ispunjavanjem ove prijavnice.

Prijavi se na naš newsletter ovdje i svaki tjedan primaj najvažnije obavijesti vezano za naš rad, misiju i apostolat.

Popularni članci