SVJEDOČANSTVO Ispovijed – moje novo rođenje

0
484

Bog je prisutan, živ i oduvijek pokraj mene, samo ja to godinama nisam doživljavao tako, niti mu iskreno vjerovao. Odgojili su me predivni roditelji u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, a rastao sam uz svoje tri sestre i brata kojeg su roditelji poslije nas četvero posvojili kao peto dijete u našoj obitelji.

Primio sam tako u djetinjstvu sve sakramente u svoje vrijeme, koji me, nažalost, nisu niti obratili, niti probudili moju revnost ili vjeru za Boga. Tako sam iz običaja i poštovanja prema svojim roditeljima posjećivao crkvu kao kazalište, onako, radi reda. Godine su tako prolazile i moja je duhovnost stagnirala i vegetirala sve do 21. godine kad sam u naponu svoje snage odlučio raščistiti s vjerom i Crkvom, jer ja tu ništa posebno nisam osjetio, doživio, ni povjerovao. Stoga sam odlučio odbaciti Boga, tj. udaljiti se od njega, jer ga nema i zaključio sam da mi on u životu ne treba.

To se događalo kad sam razočaran privodio kraju svoje vojničke dane. Nekako se u meni rodila misao da me Bog ograničava u svemu i da kad bih ga potpuno udaljio od sebe, tada bih bio puno slobodniji i sretniji. Mogao bih bolje uživati ovaj svoj život, zabavljati se bez strogih i zastarjelih crkvenih zapovijedi, a da pritom više ne gubim vrijeme na odlaske u crkvu. Tako sam te 1993. godine od travnja do listopada počeo i živjeti. Sjećam se kako mi se to ispočetka činilo odličnim.

Bavio sam se motociklističkim utrkama u kojima sam uživao, bio sam pun snage, imao sam novac, dobar auto i motocikl. Kao da sam živio život punim plućima. Sve mi je bilo lijepo, dobro i zabavno. Međutim, nakon nekoliko mjeseci takvog razuzdanog života počeo sam osjećati veliku prazninu u sebi koja mi je toga ljeta izgledala sve većom i dubljom. U diskoteci prepunoj mladih ljudi, jela, pića, glazbe i prijatelja, ja sam izvana bio „naoružan“ osmijehom, ali me u isto vrijeme tamo ili kad bih se vraćao kući iznutra nagrizao neki čudan osjećaj samoće. Kao da to ipak nije ono pravo i najbolje što mi život može pružiti. Uz mnoge djevojke s kojima sam tada bio, što sam ih više mijenjao, sve sam manje bio sretan i uistinu sve manje znao koja je za mene zaista „ona prava“. Uz pregršt poznanika i prijatelja iz društva činilo mi se da to ustvari nije pravo prijateljstvo, već samo tako iz zabave ili koristi dok je dobro i lijepo.

Živeći tako bez vjere, nakon mnogo tulumarenja jako je pala i moja sportska forma. Potom, kako je ljeto išlo kraju, i rezultati su bili sve slabiji. Upravo sam tu bio i najtanji jer su u pitanju bili moj obraz, slava i ponos, budući da mi je naročito tada do toga najviše i stalo. Srećom, Bog je tu, strpljivo nas čeka upravo tada kada se spotaknemo i padnemo. Meni se dogodilo točno to, da nakon jedne katastrofalne utrke na svome domaćem terenu, na kojem sam se nadao uspjehu i nagradi, osvojim tek 13. mjesto. To je bio tada slom i velik šok za mene.

Osjećao sam se strahovito jadno, poniženo, ali što sam sijao, to sam morao i požeti. Bio je to listopad, a ujedno i kraj te sezone. Povukao sam se u sebe i čvrsto odlučio da moram nešto promijeniti. Sjećam se majke koja mi je ovako znala reći: „Nije dobro da ovako živiš, sine moj. Vrati se dragom Bogu što prije i gradi svoju sreću na čvrstim temeljima.“ Ljeti bih se samo nasmijao i nastavio po svom, ali sada sam, najesen, te riječi jasno čuo u svome srcu, a da mi ih majka nije ni izgovorila. Ja sam taj i dosta je odgađanja. Radi se o meni.

Stao sam i iskreno priznao sebi samome da moram promijeniti smjer. Nakon nekog vremena rodila se u meni želja da pođem na sv. ispovijed i ta me misao sve više obuzimala. Konačno, dogodila se i ta moja „duhovna operacija“ kod fra Ante Barišića koji je tada vrlo predano vršio svoju službu u našoj župi. Zašto „operacija“? Pa zato što sam nakon sat vremena „borbe“, koliko je trajala ta ispovijed, svašta rekao tome svećeniku, a i on meni. Za cijelo vrijeme razgovora nisam ništa posebno doživio sve do trenutka odrješenja od grijeha na kraju ispovijedi.

Tada se kao neočekivana oluja u meni iznenada dogodila eksplozija pozitivnih emocija: radosti, zadovoljstva i rasterećenja. Osjetio sam neku veliku i snažnu silu koja je skinula s mene tešku vreću blata i smeća za koju nisam prije ni znao da je nosim. Definitivno sam bio siguran i shvatio da to nije bio samo razgovor s čovjekom svećenikom u maratonskoj ispovijedi, nego nešto puno jače, dublje i ljepše. Izlazeći iz te sobe sjajio sam poput zvijezde, nasmijan i sretan, tako da su drugi, kad su me ugledali, pitali što mi se dogodilo, a ja sam tada znao sigurnije nego ikad prije da je to u duhovnoj dimenziji moje novo rođenje. Povjerovao sam Kristu i milosrdnom Ocu koji me strpljivo čekao i meni razmetnome sinu u srcu priredio gozbu radosti jer bio sam izgubljen i vratio se.

Pročitali ste izvadak iz knjige Zlatka Krznarića „Ti si svjedok”, čije prenošenje vrijedi isključivo za portal Muževni budite.

 

Foto: Unsplash