Zašto u svijetu ima toliko patnje? Zašto Bog to sve dopušta? Zašto Bog jednostavno ne ukloni patnju kad je toliko svemoćan? Zašto toliki nevini moraju umrijeti? Zašto? Zašto? Zašto?
Ovo su neka od pitanja koja mi ljudi postavljamo kad se susretnemo s nekom patnjom. Nije nam jasno zašto moramo patiti. Zašto moramo patiti, zašto nam mora biti loše ako Bog postoji i ako je tako dobar? Zašto On jednostavno ne pucne prstima i ukloni svu patnju iz ovoga svijeta. Pa zar nam On ne želi dobro, neka ukloni to, to svakako nije dobro za nas…
Teško da ćemo na ovome svijetu ikad dobiti potpuni odgovor na ova pitanja jer naša domovina uopće nije ovdje. Naša domovina je na nebesima. Isus jasno govori: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ Mi jesmo u svijetu, ali nismo od ovoga svijeta.
Trpljenje nas čuva od toga da nam ovaj prolazni, zemaljski svijet ne postane previše privlačan. Tko bi onda htio napustiti ovaj svijet kada bi nam svima bilo tako lagodno. Više ne bismo čeznuli za „vječnim domom.“ Trpljenje na ovome svijetu naša je priprema za vječnost i vječnu radost s Gospodinom.
Iako patimo, mi u našoj patnji nismo sami. Nije da Bog samo dopušta patnju i da On gore sjedi na nekom prijestolju i gleda nas kako patimo. Ne! Bog pati s nama. Isus je naš supatnik. Dok patnja nama dopušta da patimo s Isusom. Bog nam dopušta da Mu sličimo. Naš je cilj da budemo što sličniji Kristu. To zapravo možemo smatrati privilegijom što možemo patiti s našim Gospodinom.
Bog iz zla i patnje uvijek izvodi nešto dobro. Naša patnja nikada nije besmislena, osim ako je mi sami ne učinimo takvom. Najgora patnja je ona koju mi odbijamo, koje se panično bojimo. Samoj patnji nadodajemo breme odbijanja, ljutnje i onda to boli još više, više nego i sama patnja. Ako mi pristanemo na patnju, zagrlimo taj križ, odjednom to više nije ta ista patnja. Odjednom je to nešto lakše. Bog je vjeran i nikada nas neće ostaviti, ali On nam daje snagu samo za izvornu patnju, ne i za onu koju mi sami umislimo i sebi natovarimo.
Bog patnju dopušta radi većeg dobra, da nas pročisti i preobrazi. Da uništi našu sebičnost i oholost, da nas dovede bliže sebi. Kada nam sva medicina ovoga svijeta ne može pomoći, onda shvaćamo koliko zapravo ovisimo o Bogu i koliko neke stvari uzimamo zdravo za gotovo. Trpljenje nas uči moliti, naša molitva je sve dublja i smislenija i kao takva onda nas preobražava iznutra. Patnja je put do pronalaska Boga i povratka Njemu. Zar nije najveće dobro da preko patnje budemo spašeni i zadobijemo vječni život.
Bogu često postavljamo ova zašto-pitanja i imamo neka svoja mišljenja o svemu i predodžbe što bi i kako trebalo biti, ali Bog nam fino kaže: „Jer moje misli nisu vaše misli i vaši putovi nisu moji putovi. Ne, kako je nebo visoko nad zemljom tako su moji putovi visoki nad vašim putovima i moje misli nad vašim mislima.“
Trpljenje je sastavni dio našega života, ono nas zapravo priprema za vječnost. Bog nas time na neki i način kuša. U Petrovoj poslanici stoji: „Zato se radujte, iako ste sada, kada je potrebno, nakratko rastuženi različitim kušnjama, da vaša prokušana vjera – mnogo dragocjenija od raspadljivog zlata koje se kuša ognjem – bude na hvalu, slavu i čast, o objavljenju Isusa Krista.“ Naša se vjera kao i ovo zlato kuša u vatri, ali i unatoč svemu tome ne smijemo gubiti svoju radost. Vječnost je naš konačni cilj i sve patnje na ovome svijetu nisu ništa drugo doli prolazne staze do toga cilja.
Stoga patnju ne možemo smatrati nikakvim prokletstvom kao što se to čini na prvi pogled, već jednim velikim blagoslovom ma koliko to teško bilo. Bog je vjeran i daje nam snagu da izdržimo. U život vječni ne možemo doći ako ne slijedimo Isusa, noseći svoj križ u ovozemaljskom životu.
„Tko će nas rastaviti od Božje ljubavi u Kristu Isusu? Nevolja? Ili tjeskoba? Ili progonstvo? Ili glad? Ili golotinja? Ili pogibao? Ili mač? Kao što je pisano: ‘Zbog tebe nas ubijaju povazdan; drže nas kao ovce koje su za klanje.’ Ali u svemu tome pobjeđujemo zbog onoga koji nas ljubi. Doista sam uvjeren da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sila, ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može rastaviti od Božje ljubavi u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ (Rim 8, 35–39)
„Uzmi križ i nosi ga.
To je put čovjeka do neba“
Foto: Unsplash
