Sluga Božji fra Ante Josip Tomičić, hrvatski redovnik kapucin, rođen je 23. ožujka 1901. u selu Razbojine (župa Ričice, općina Lovinac) u Lici, kao deveto od dvanaestero djece Ivice Tomičića i Ane rođene Skorup.
Na krštenju je dobio ime Josip, a kumovi su bili Joso Mašić, oružnički stražmeštar i njegova supruga Ikica, iz Ličkog Cerja. Kumovi su uzeli Josipa k sebi kad je imao 2-3 godine, jer nisu imali djece. Od ranih dana učili su ga čitati, pisati i moliti. Djetinjstvo i mladost proveo je čuvajući stada, a duhovni preokret doživio je 17. siječnja 1917., kad mu je u ruke došla knjižica „San Blažene Djevice Marije“, u kojoj je otkrio Božje milosrđe.
Nabavio je Novi zavjet, u kojem su ga posebno dirnule Isusove riječi: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja-i u budućem vijeku život vječni.“
U kapucinski samostan u Varaždinu Josip je ušao 27. prosinca 1919. i dobio redovničko ime Ante. Novicijat js započeo 20. studenoga 1920., a 1921. položio prve redovničke zavjete. Iz Varaždina je u svibnju 1922. premješten u Karlobag za kuhara, a u veljači 1923. poslan je u Split. U Splitu, u svetištu Gospe od Pojišana, vršio je službu sakristana, a za potrebe samostana svakodnevno je obilazio gradom i od kuće do kuće prosio živežne namirnice.
S vremenom mu je dodijeljena i služba sakupljanja milodara za uređenje svetišta Gospe od Pojišana. Za to svetište, kao i za uređenje drugih kapucinskih crkava, fra Ante je skupljao milodare u raznim dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine, u Zagrebu i Beogradu. Bio je izvan samostana, na putu, šest do osam mjeseci u godini. Morao je svakodnevno obijati tuđe pragove, ponižavati se pred ljudima, moliti za pomoć i primati ne samo novac, nego i prigovore i poniženja.
U splitskom samostanu fra Ante je 11. veljače 1925. položio svoje vječne zavjete. Premješten je 1926. u Dubrovnik. U Dubrovniku je imao isto zadatak kao i u Splitu-prošnju. Premješten je 1937. u Varaždin, gdje je ostao gotovo četiri godine. U lipnju 1941. premješten je u Zagreb. Kapucini su tada gradili crkvu i samostan u zagrebačkoj Dubravi, a privremeno su boravili u župi svetog Jeronima u Maksimiru, kamo je stigao i fra Ante. Za Novu godinu 1942. nadbiskup Alojzije Stepinac blagoslovio je novu crkvu i osnovao župu svetog Mihaela u Dubravi. Tih se dana i fra Ante preselio u Dubravu. U Zagrebu je ostao do 1945., kada je ponovno premješten u Varaždin, gdje je boravio do 1947.
Pješačio je 22 godine cijelom Hrvatskom. Ponizno je prosio milostinju i sakupljao milodare za školovanje mladih kapucina i za gradnju novih crkava, samostana i sjemeništa. Na tom pješačenju doživljavao je brojna poniženja i uvrede, ali je ustrajao na svojem putu. U Rijeku je stigao 5. rujna 1947. i potom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici obavljao sakristansku i vratarsku službu. Zbog zabrane komunističkih vlasti više se nije smjelo prositi.
Kao osobiti štovatelj Blažene Djevice Marije, fra Ante Tomičić osjećao se silno počašćen službom sakristana u crkvi Gospe Lurdske. Svi ljudi, koji su radi bilo kojeg posla dolazili u samostan ili crkvu, morali su se susresti s blagim likom fra Ante. Mnogi se Riječani sjećaju njegove susretljivosti, poniznosti i dobrote. Osobito je imao otvoreno srce i mnogo razumijevanja za siromahe. Nikada nikoga nije odbijao, svima je htio biti uslužan koliko je najviše mogao.
Iscrpljen bolešću, preminuo je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. u kapucinskom samostanu Gospe Lurdske u Rijeci. Kada je fra Ante umro, ljudi su s krunicama i drugim nabožnim predmetima doticali pokojnika i nosili ih sa sobom kao dragu uspomenu, a gradom i okolicom brzo se širio glas: „Umro je svetac grada Rijeke!” Pokopan je na riječkom groblju Kozala. a 3. travnja 1997. posmrtni ostaci fra Ante Tomičića preneseni su s groblja u kriptu kapucinske crkve Gospe Lurdske.
Godine 1997. objavljena je knjiga „Fra Ante Tomičić: crtice iz života“ kapucina fra Zlatka Josipa Šafarića. Biskupijski proces za fra Antino proglašenje blaženim i svetim službeno je pokrenut 12. srpnja 2005., a zaključen je 2014., kada je cjelokupna dokumentacija predana u Vatikan, u Kongregaciju za proglašenje blaženim i svetim.
Izvor: zupajastrebarsko.hr
