Sve u našem životu počinje od sitnica i upravo one sačinjavaju naš životni put. Samo onaj koji se znade diviti može zamijetiti detalje i samo velik čovjek može pokraj sebe primijetiti onoga malenoga, čovjeka u potrebi.
Zašto? Zato što su oni spremni primiti, zato što imaju mjesta u svome srcu za Božju Riječ.
Često su naši životi pretrpani zemaljskim stvarima i naše duše preopterećene svjetovnim brigama tako da nemamo mjesta ni za Gospodina ni za Njegovu Riječ.
Potrebno je isprazniti sve one nečistoće koje nosimo i sve ono nepotrebno što vučemo kroz život da bi Gospodin mogao uliti vode žive koja znači život. Ponizan čovjek uvijek ima mjesta za drugoga, uvijek daje priliku i gledajući u oči vidi dušu.
Kako je potrebno u bratu vidjeti Krista, ali budimo oprezni – Krist nam najčešće progovara u onima od kojih se najmanje nadamo.
Molimo za malenost, za poniznost, da ne prelijemo i preopteretimo „čašu svoga života“, nego da se tu uvijek nađe barem malo mjesta.
- Brinem li se za „izgled“ moje duše barem upola koliko se brinem oko svog tjelesnog izgleda?
- Znam li primijetiti tugu, potrebu, žalost na drugome?
- Koliko znam supatiti i pomoći nositi bremena svoje braće?
- Pronađe li se u mome danu poneka žrtva za drugoga ili najčešće ugađam samome sebi?
- Idem li često linijom manjeg otpora?
- Koliko znam vidjeti Stvoritelja u svim Njegovim stvorenjima?
Izvor: Instagram
Foto: Laudato
