Argument: Što ako se otkrije da je dijete bolesno ili da ima određenu malformaciju?
Kontraargument: Što ako je kriva dijagnoza? Što ako se pobaci zdravo dijete? Što ako se to dijete ne pobaci pa se ono rodi zdravo? Je li vama žao djeteta s potencijalno lošom kvalitetom života ili se bojite da ćete se morati brinuti za takvo dijete? Kako biste pristupili rođenom djetetu kad biste saznali da je naglo oboljelo?
Živimo u vremenu velikog napretka medicine kad je zaustavljen masovni pomor novorođenčadi i kad su iskorijenjene mnoge bolesti. Međutim, „fetusi su i dalje skupina ljudi koja još uvijek masovno umire. I to voljom i namjerom drugih ljudi” (Lasić 2009: 11). Naime, danas svaka trudnoća postaje pokusna trudnoća tijekom koje cijela obitelj strepi. „Danas je uobičajena praksa da se tijekom trud noće žena podvrgava provjerama je li dijete koje čeka zdravo. Ako nije, prešutno se podrazumijeva da je najbolje rješenje pobačaj. Ako su pak roditelji odlučni da će dijete bez obzira na sve prihvatiti, onda im takve pretrage nisu uopće potrebne” (Mužić 2016: 21)
Zanimljivo je da se danas pravi razlika između rođene bolesne djece koju roditelji pod svaku cijenu žele spasiti i nerođene bolesne djece koje se roditelji pod svaku cijenu žele riješiti. Ne bi smjela vrijediti dvostruka mjerila kad je riječ o nerođenoj djeci jer je nerođeno bolesno dijete i dalje dijete, kao što je i odrastao bolestan čovjek i dalje čovjek.
Međutim, mi radimo parkinge, prilaze i liftove za osobe s invaliditetom, organiziramo Olimpijade za njih, ali kada čujemo da je moguće da žena nosi takvo dijete, kažemo: „Ubij ga!” Možemo si samo zamisliti što odrasle osobe s određenim invaliditetom pomisle kad čuju kako društvo tako olako osuđuje na smrt nerođeno dijete s istim invaliditetom.
Zagovornici pobačaja najčešće opravdavaju svoj stav lažnom sućuti. „Okrutno je dopustiti da se rodi dijete s invaliditetom i da živi lošu kvalitetu života. Pobačaj je u njegovu najboljem interesu”, kažu. No ako pitate rođeno bolesno dijete ili dijete s određenom malformacijom je li sretno što je živo, svako će vam dijete na to pitanje od govoriti potvrdno. „Okrutno je unaprijed osuditi na smrt nerođeno dijete, dok bismo bolesno, ali rođeno dijete pod svaku cijenu htjeli spasiti”, trebao bi biti komentar zagovornika prava na život.
Krivo pitanje
Kvalitetu nekog društva u velikoj mjeri određuje način na koji se to društvo odnosi prema svojim najslabijim članovima. Ako djecu pobacujemo zbog njihove bolesti, malformacije ili invaliditeta, naš stav onda ugrožava sve ljude s istom bolesti, malformacijom ili invaliditetom jer pritom širom otvaramo vrata eugenici.
Ne tako davno osudili smo eugeničke zakone i „rasnu higijenu” u nacističkoj Njemačkoj, a danas je diljem svijeta postalo normalno vlastito nerođeno dijete podvrgnuti genetskim provjerama. Međutim, kad se zagovornike pobačaja suoči s ovom modernom eugenikom, oni nerijetko povlače pitanje: „Što ako se dijete rodi kao invalid?” Svjesno ili nesvjesno oni zapravo pitaju: „Što ako ću se morati brinuti za dijete invalida?” Odgovor na to pitanje je sljedeći: dijete s invaliditetom i dalje je dijete.
Ovo je izvadak iz knjige „Argumentirano za život” koja čvrstim argumentima ruši 40 najčešćih mitova o pobačaju, a čije prenošenje isključivo vrijedi za portal „Muževni budite”. Knjiga se može nabaviti preko izdavača, Naklade Crisinus.
Foto: Unsplash
