„Žene koje traže pobačaj obično su u znatno drukčijoj situaciji od medicinski obrazovanih osoba koje obavljaju pobačaje, a koje bi trebale znati bolje i često su motivirane profitom“, navela je Katolička konferencija Sjeverne Dakote.
Biskupi tvrde da su „žene koje traže pobačaj često prestrašene, zbunjene i pod golemim pritiskom da pobace“ te da je „u većini, ako ne i u svim slučajevima, žena druga žrtva pobačaja“.
Velik broj pro-life organizacija također je potpisao pismo iz 2022. godine, objavljeno nakon curenja odluke Dobbs, u kojem se navodi: „Žene su žrtve pobačaja.“
Zanimljivo je primijetiti da se opis žena koje biraju pobačaj unutar glavnog pro-life pokreta razlikuje od načina na koji same zagovornice pobačaja opisuju žene koje usmrćuju svoju nerođenu djecu.
„Sretna sam“
„Živa sam i sretna. Ne bih to mogla reći da nisam imala pristup pobačaju. Sretna sam“, napisala je jedna žena na internetskoj stranici „Shout Your Abortion“.
Sama svrha te skupine, kao što se može naslutiti, jest slaviti usmrćivanje nerođene djece. Iako neke žene priznaju da osjećaju tjeskobu ili žaljenje zbog svoje odluke, ipak otvoreno govore o tome kako su usmrtile vlastito dijete.
Institut Guttmacher, koji podržava pravo na pobačaj, pozivajući se na istraživanje iz 2018. godine, također tvrdi da žene rijetko bivaju prisiljene na pobačaj. Podaci te organizacije dodatno osporavaju tvrdnju da „većina, ako ne i sve“ žene pobacuju zbog straha.
„Najčešće navođeni razlozi bili su da bi dijete ometalo obrazovanje, posao ili sposobnost žene da skrbi za uzdržavane osobe (74 %); da si trenutačno ne može priuštiti dijete (73 %); te da nije željela biti samohrana majka ili je imala probleme u vezi (48 %)“, navodi istraživanje iz 2005. godine.
Istraživanje pro-choice autora iz 2010. godine slično zaključuje: „Prevladavajući razlozi za traženje pobačaja uključivali su financijske razloge (40 %), neodgovarajući trenutak za dijete (36 %), probleme povezane s partnerom (31 %) te potrebu da se usredotoče na drugu djecu (29 %).“
Važno je primijetiti da je vrlo mali broj žena, i nipošto blizu 99 posto, naveo razlog poput: „Zato što me dečko prisiljava na pobačaj.“
Što je sa ženama koje su prisiljene?
Ipak, svakako postoje slučajevi u kojima su žene prisiljene ili prevarene da pobace. Nasilni muškarci ponekad ženama potajno stavljaju abortivne lijekove ili druge tablete u piće kako bi izazvali pobačaj.
Također možemo zamisliti petnaestogodišnju djevojku koja je doista prestrašena ili prima loše savjete od svojih jednako nezrelih prijatelja koji joj govore da pobaci.
No zakon može razlikovati zrelu, obrazovanu ženu koja svjesno odlazi u Planned Parenthood od preplašene tinejdžerice koja donese lošu odluku.
Pojam mens rea znači da sudovi mogu razmatrati je li osoba imala namjeru počiniti kazneno djelo.
Primjerice, sudac može četrnaestogodišnjeg dječaka koji je u srednjoj školi prodavao manje količine marihuane poslati u program preusmjeravanja, dok bi četrdesetogodišnjeg narkobosa koji trguje kokainom tretirao potpuno drukčije. Zakon može uzeti u obzir pojedinačne okolnosti slučaja i donijeti pravednu presudu.
Nadalje, sasvim je moguće — i upravo bi to trebao biti cilj zakonodavstva — da će manje žena pobacivati ako postoji prijetnja kaznom. To je dobro jer ne samo da spašava nerođenu djecu od pobačaja, nego i sprječava žene da trpe posljedice pobačaja.
Kako tvrdi filozof Perry Hendricks, „ako je netko spriječen da učini moralno pogrešan čin, to je dobro za tu osobu“, a „budući da je pobačaj moralno pogrešan, slijedi da je dobro za žene kada su spriječene pobaciti“.
Iako je govorio u drukčijem kontekstu, istu bi logiku, prema ovom stajalištu, pro-life skupine trebale prihvatiti i kada je riječ o kažnjavanju žena — manje će žena usmrtiti svoju djecu ako im prijeti zatvorska kazna, pa će tako više žena i djece biti spašeno.
Ako pro-life organizacije doista vjeruju u ono što govore o fizičkim i psihičkim posljedicama pobačaja, tada bi trebale poduprijeti svaki pokušaj odvraćanja žena od pobačaja.
Slično tome, i način na koji opisujemo pobačaj dodatno pokazuje da pro-life vođe duboko u sebi ipak smatraju da žene snose određenu odgovornost za pobačaj.
Primjerice, papa Franjo je 2018. i 2019. godine rekao da je pobačaj poput „angažiranja plaćenog ubojice“.
No osoba koja angažira plaćenog ubojicu također je kriva za zločin. Stoga, ako je papa Franjo bio u pravu kada je rekao da je pobačaj poput angažiranja plaćenog ubojice — a bio je — onda je i osoba koja tog ubojicu angažira također odgovorna.
Pro-life vođe vjerojatno bi tvrdile da bi svaki muškarac trebao završiti u zatvoru kada bi prisilio svoju djevojku na pobačaj. No prema istoj logici, bilo bi opravdano zatvoriti i njegovu djevojku zbog pobačaja, jer bi i ona bila kriva za „angažiranje plaćenog ubojice“.
Izvor: lifesitenews.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
