To što se odmaramo ne znači da u slobodno vrijeme ne činimo ništa. Kao i spavanje, slobodno vrijeme nešto je čemu moramo „dopustiti“ da se dogodi, ali ono je ipak čin – vi doista odlazite na počinak.
Kao što „tražimo“ milost, a ne stvaramo je, tako moramo „tražiti“ i slobodno vrijeme. I milost i slobodno vrijeme darovi su koji se primaju, a mi ljudi radije djelujemo nego primamo i nerado priznajemo da smo nešto primili. Opet, slobodno vrijeme nije nerad. Ono je prijemčiv, otvoren pogled na svijet. Kad prestanete reagirati, zastanete i počnete gledati, sve postaje jasnije uređeno, slično kao što je Bog iz svoga „počinka“ uredio (stvorio) svijet u ljubavi.
Zato mudar čovjek, koji je nužno čovjek slobodnoga vremena, ima sposobnost „staviti stvari u perspektivu“. On vidi. Kada živite slobodno vrijeme, vaše se tjeskobe postavljaju na pravo mjesto, a ono što je doista važno zauzima svoje – i to je najčešće obrnuto od onoga što smo prije smatrali prvim i drugim.
No što zapravo „radite“ u slobodno vrijeme? To je pomalo teško pitanje. U slobodnom se vremenu nešto „proizvodi“, ali to su „beskorisne“ stvari života – poezija, glazba, smijeh, igra, molitva i slično. No bit je u tome da naučite doista ne raditi ništa. Mir, to „ništavilo“ slobodnoga vremena, ubrzo postaje nešto, kao što grijeh nešto pretvara u ništa (obrnuto stvaranje – od nečega ništa). Prilično paradoksalno, znam.
Slobodno vrijeme poznajete bolje nego što mislite. Jeste li ikada, nakon teškoga dana ispunjenog suzama i umorom, zastali i gledali svoje dijete kako spava? Nevinost i dobrota toga trenutka stavljaju sve u pravu perspektivu. Samo gledate. Promatrate. Rad, trud i stres ponovno postaju prolazni i shvaćate da ta draga osoba pred vama ima više veze sa stvarnim životom nego bilo kakvo postignuće. Vidite više od djeteta – na neki način gledate vječnost. Besmrtna duša pred vama mijenja vas. U tom trenutku gledanja ne činite ništa, a ipak se nešto događa.
Svaki oblik „nerada“ koji je tek prepuštanje tijelu ili osjetilima nije dokolica. Facebook ima veze s dokolicom otprilike koliko i švedski stol s gozbom — nikakve. Švedski stol zapravo je prepuštanje proždrljivosti (nekoć smo ispovijedali grijehe poput proždrljivosti, prije nego što smo se toliko obogatili da smo počeli slaviti načelo „jedi koliko možeš“). Slično tome, „neradne“ aktivnosti poput gledanja televizije, besciljnog lutanja internetom ili kupovanja nisu dokolica. Posebno nije dokolica neumjereno konzumiranje sadržaja na ekranima.
Ako se želite „uvježbati“ u dokolici, pođite u park, vrt, na trijem ili u šumu – idite na neko mirno mjesto gdje možete slobodno gledati, promatrati i razmišljati. Isključite uređaje. Ustanite i promatrajte izlazak sunca. Ugasite svjetla i promotrite sjene u vlastitom domu. John Senior postavio je pitanje hoćemo li moći imati istinsku kulturu bez sjena – misleći pritom na to kako tehnologija, poput električne rasvjete, uklanja prirodne utjecaje stvorene stvarnosti: svjetlo, zvuk, hladnoću i toplinu. To je dobro pitanje.
Istinska dokolica predokus je kontemplativnoga pogleda prema nebu. Izađite večeras nakratko van i pogledajte zvijezde, podignite pogled prema nebu. To vam neće samo pomoći da bolje ljubite, nego i da budete ljubljeni – ili barem da shvatite da ste ljubljeni. Neki od vas možda ne osjećaju da Bog ljubi, da mu je doista stalo do vas. No jest. Psalmista je zadivila ta spoznaja, a to „zadivljenje“ rodilo se iz gledanja, promatranja i tišine. David je Božju ljubav osobito upoznao u tišini dokolice. Ako je kralj David imao vremena zašutjeti i gledati zvijezde, mislim da ga možete naći i vi.
Izvor: catholicgentleman.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
