Odgajanje djece je, blago rečeno, pustolovina. Još prikladniji opis bio bi da je to trajni eksperiment. Bilo da je riječ o disciplini, obrazovanju ili raznim „projektima“ na koje je roditelj neprestano usmjeren, većina je dana ispunjena izazovima i iznenađenjima.
Moja su djeca još mala pa sve više shvaćam izazov očinstva, no u svojoj profesiji (financijsko savjetovanje) vidio sam da i druga strana obiteljske povijesti nosi vlastite izazove. To je trenutak kada djeca postaju nasljednici nečega što se gradilo dugi niz godina i kada se nameću pitanja: jesmo li odgojili svoju djecu i izgradili odnos s njima tako da budu otvorena naslijediti našu ostavštinu? Ili je, iz njihove perspektive, „ostavština“ našega rada poruka odsutnog i prezaposlenog oca? Ili, iz naše perspektive, jesmo li propustili oblikovati njihov karakter kako bi bili spremni nastaviti ono što smo započeli? Drugim riječima, postoji li živa, stvarna i smislena poveznica između onoga tko smo i našega rada? Ili, drukčije rečeno, prenosimo li više od materijalnog bogatstva?
Prošloga proljeća moj je četverogodišnji sin Marko dobio čestitku za Valentinovo i pet eura od bake. Kad je otvorio čestitku i ugledao novu novčanicu od pet eura, lice mu se ozarilo. Vidio sam kako mu se misli užurbano vrte dok me gledao širokim osmijehom. Znao sam da uči brojati po peticama i da već ima pet eura u svojoj sobi pa sam ga upitao:
„Marko, imaš pet eura u sobi i upravo si dobio još pet. Koliko sada imaš?“
Razmislio je trenutak pa rekao:
„Pet eura.“
„Jesi li siguran?“ odgovorio sam, pitajući se kako je došao do tog izračuna.
„Jesam, tata.“
„Ali, Marko, ako već imaš pet eura i sada imaš još pet, kad ih zbrojiš, zar nemaš više od pet eura?“
Dok sam to govorio, mislio sam da držim dobru lekciju iz matematike, ali pokazalo se da su potrebne neke druge lekcije.
„Pa, tata, imao sam pet eura, ali Ivan [njegov brat] mi je prošli tjedan prodao svoj jastuk za pet eura, tako da sam opet na pet eura.“
Pokušavajući se ne nasmijati, ispričao sam se i krenuo potražiti svog jedanaestogodišnjeg sina Ivana, koji je u posljednje vrijeme bio vrlo usmjeren na štednju za novi džepni nožić.
Uski fokus
Razumijem snažnu usmjerenost, pa čak i napast da učiniš nešto poput – recimo – prodaje jastuka bratu. Supruga mi kaže da ponekad imam „tunelski vid“. Ako ste tip A, ambiciozna i pokretačka osoba, vjerojatno se možete poistovjetiti s tim. Muškarci su često usmjereni na ciljeve, a „tunelski vid“ pomaže da ih dosegnu. No taj isti uski fokus može zamagliti pogled na stvari važnije od samih ciljeva.
To je zanimljivo kod „fokusa“: održavanje pozornosti zahtijeva isključivanje nekih stvari. Ali prečesto zaboravimo da su neke stvari beskrajno važnije i da zaslužuju jednaku, ako ne i veću, pozornost. Mislim da je nama muškarcima najočitiji predmet fokusa posao, a ono što najlakše zaboravimo jest naša obveza kao oca u vlastitom domu – mjestu ispunjenom stvarnim osobama koje trebaju više od našega novca: trebaju našu ljubav i poučavanje. Ako ćemo imati tunelski vid, toliko snažan da zasjeni manje važne stvari, onda bi to trebalo biti u korist toga.
Problemi s nasljednicima
Kao financijski savjetnik uglavnom radim s osobama pred mirovinom i umirovljenicima. Svakoga dana sjedim s bračnim parovima koji su radili više od 30 godina i sada se nadaju „dobro završiti“. To je često ozbiljan trenutak u životu umirovljenika, osobito muškaraca. Muškarci s kojima radim sada imaju dovoljno novca i dovoljno vremena. Promatrajući to kao „postignuće“ (jer se čini da je mirovina cilj sveukupne gospodarske aktivnosti), osvrću se na posljednjih 30 ili 40 godina i promišljaju svoje odluke – napokon su „stali“ kako bi ih razmotrili. U većini slučajeva njihovo vrijeme i novac sada se okreću prema djeci i unucima. Radili su naporno i sada je vrijeme uživati plodove rada i usmjeriti se na važnije stvari. Tada izvlače glavu iz tunela i gledaju oko sebe.
Nažalost, neki od njih, kad pogledaju svoju obitelj – osobito odraslu djecu – ne sviđa im se ono što vide. Često se pokaže da njihov tunelski vid zapravo nije bio usmjerenost, nego zabijanje glave u pijesak.
Imam klijenta koji to zorno prikazuje. Nazvat ćemo ga Luka. Luka je prvu godinu svoje mirovine proveo radeći s odvjetnicima i sa mnom kako bi uredio svoju ostavinu tako da njegova djeca, njegovi „nasljednici“, ne dobiju ništa. Zapravo, oni više i nisu nasljednici. Od njegove djece, jedno je više puta bilo u zatvoru, jedno ima ozbiljan problem s drogom, a jedno je „čisto“, ali živi život u potpunoj suprotnosti s moralom i vrijednostima svojih roditelja. Moj klijent zna da njegova djeca donose vlastite odluke, ali krivi i sebe. Razmislite o težini onoga što se događa s Lukom. Radio je naporno, ali sada plod njegova rada neće otići na svoje prirodno mjesto – njegovoj djeci. Otuđen je od njih. I premda možda osjeća sram zbog njih, još ga je više sram samoga sebe. Propustio je biti dobar otac jer je bio dobar šef.
Luka je bio uspješan direktor. Njegovi suradnici i partneri mogli su računati na to da „nikada neće pogriješiti“. No kod kuće je propustio tisuće važnih trenutaka sa svojom djecom – tužna posljedica tunelskog vida. Izgradio je čvrst ugled i bankovni račun koji neće nadživjeti. Izgradio je „kraljevstvo“, ali za što? Sada nema kome to predati, a ako zrelost muškarca razumijemo kroz očinstvo, njegov rad ne može „sazreti“ prema svojemu prirodnom i dobrom cilju. Na neki način, ne dajući prednost ulozi oca, ostao je bez djece. Pokušava ostvariti očinstvo kroz ulogu djeda, ali i to se pokazuje teškim. Luka mi kaže da mu se srce slama kada je na društvenim okupljanjima i svi govore o svojoj djeci. On o svojoj ne govori.
Obavljati posao, ne zaboraviti dužnost
Kao muškarac i otac sedmero djece mogu samo zamisliti kako se Luka osjeća. Svi imamo obveze i odnose; pitanje je jesmo li predani svojim odnosima. Lako je zanemariti te „male“ odnose s djecom. Primamljivo je misliti da su u dobroj školi, sudjeluju u zdravim aktivnostima i imaju sve što im treba – sve je u redu. No ako razmislimo o vremenu i interakcijama s našom djecom, jesmo li doista usmjereni na njih, oči u oči, ili su njihova pitanja utišana u pozadini našega bučnog života? Luka je odgajao djecu prije pametnih telefona pa je možda imao lakši zadatak usredotočiti se; mi često nosimo posao sa sobom u svaku prostoriju. S današnjim telefonima, posao nosimo čak i u zahod.
Vrijednost vremena
Zastrašujuća je činjenica da kroz svoj posao znam: (a) ljudi s tunelskim vidom (i radoholičari općenito) mogu zaboraviti ono najvažnije i (b) i sam imam sklonost takvom fokusu. Oduvijek znam da je prisutnost oca nezamjenjiva pa me strah uzimati vrijeme s malom djecom zdravo za gotovo. Zato sam nedavno odlučio nešto poduzeti – kao svaki tip A, ambiciozan muškarac.
Početkom godine započeo sam „tromjesečne kave s tatom“. Svaka tri mjeseca svako dijete vodim pojedinačno na rani jutarnji doručak. Jedino pravilo jest da mobitel ostavljam kod kuće. Djeca su toliko uzbuđena zbog tih susreta da bi vam rekla kako je to kao Božić četiri puta godišnje.
Prijevod: M. Đ.
Izvor: catholicgentleman.com
Foto: Unsplash
