Koncept ljudskog dostojanstva temeljni je u zapadnoj civilizaciji te predstavlja uspješnu sintezu grčke misli, rimskog prava i judeokršćanske etike.
Filozof iz Königsberga, Immanuel Kant, podsjetio nas je da čovjek nema vrijednost, nego dostojanstvo, jer se svaka vrijednost može mjeriti i uspoređivati s drugima; dostojanstvo je, naprotiv, ono svojstvo kojim se biće izuzima iz svakog izračuna, jer je ono samo mjerilo tog izračuna.
Nijedno ljudsko biće – dostojno već samom činjenicom da je ljudsko – nikada ne može biti objektivizirano ili korišteno kao sredstvo za postizanje ciljeva izvan sebe. Svaki pripadnik ljudske vrste, na temelju svojeg ontološkog dostojanstva, nije samo cilj sam po sebi, nego je cilj sam po sebi objektivno, pa stoga i za sve druge.
Reproduktivna usluga ili instrumentalizacija čovjeka?
Ponekad je teorijske rasprave teško razumjeti kada se suoče s neposrednom društvenom stvarnošću: ljudima, rodbinom ili prijateljima koji pribjegavaju surogatstvu kako bi dobili dijete. Nadilazeći sukobljene emocije, kratke poruke na društvenim mrežama ili stranačke stavove, vrijedi smireno razmotriti ovaj suvremeni fenomen kako bismo procijenili surogatstvo u odnosu na dostojanstvo i surogat-majke i djeteta koje se nosi.
Španjolski odbor za bioetiku 2017. godine temeljito je i precizno obradio ovo osjetljivo pitanje. U svom dobro obrazloženom izvješću, odbor stručnjaka naveo je da „neki, uključujući i neke članove ovog Odbora, smatraju da svi oblici surogatstva predstavljaju trgovinu ljudima jer uključuju iskorištavanje žena kako bi se osiguralo dijete drugoj osobi“.
Neophodna tijela, nepotrebni ljudi
Ako usporedimo ulogu surogat-majke (bilo da je riječ o plaćenom ili altruističkom aranžmanu) s ciljem koji se time želi postići, jasno je da se ona koristi kao sredstvo za ostvarenje tuđih ciljeva; stoga „surogatstvo uključuje – nastavlja odbor – stvarni oblik otuđenja kako bi se zadovoljila želja druge osobe“.
Izvješće također dodaje: „Neki smatraju da žena koja posuđuje svoje tijelo za trudnoću tuđeg djeteta pristaje biti svedena na status pukog sredstva u rukama treće strane. Istina je da svi pristajemo na određeni stupanj instrumentalizacije kada pružamo usluge u zamjenu za naknadu. No, osim ako uvjeti te razmjene nisu zlostavljački, ne smatramo pružatelja usluga pukim sredstvom u rukama onoga tko ih plaća.“
U mnogim slučajevima ističe se isključivo instrumentalna narav trudnice; često je riječ o siromašnim ženama koje toj praksi pribjegavaju kako bi preživjele, u uvjetima koji nalikuju uzgojnim farmama.
Europa progovara
S obzirom na upitnu prirodu surogatstva, osobito u pogledu dostojanstva i surogat-majke i djeteta, međunarodne organizacije izrazile su zabrinutost zbog ove prakse. Primjerice, Europski parlament je u izvješću iz 2015. odbacio „praksu surogatstva, koja je suprotna ljudskom dostojanstvu žena, jer se njihova tijela i reproduktivne funkcije koriste kao sirovina“.
Godinama kasnije, kao odgovor na rat u Ukrajini (koja je, usput rečeno, ključna zemlja u međunarodnoj industriji surogatstva), Europski parlament je 5. svibnja 2022. donio Rezoluciju kojom „osuđuje praksu surogatstva, koja može izložiti žene diljem svijeta iskorištavanju, osobito one siromašnije i u ranjivim situacijama, poput ratnih okolnosti; poziva Uniju i njezine države članice da posvete posebnu pozornost zaštiti surogat-majki tijekom trudnoće, poroda i postporođajnog razdoblja te da poštuju sva njihova prava, kao i prava novorođenčadi“.
Legalizacija ne gasi problem
Možda je to razlog zašto postoji određeni europski konsenzus prema kojem brojne zemlje (poput Njemačke, Austrije, Bugarske, Hrvatske, Danske, Slovačke, Slovenije, Španjolske, Estonije, Finske, Francuske, Italije, Latvije, Litve, Malte, Poljske ili Švedske) zabranjuju surogatstvo na svojim teritorijima.
Ta zabrana često dovodi do složenih pravnih situacija, jer se države suočavaju s građanima koji odlaze u inozemstvo i vraćaju se s djetetom dobivenim ovom ilegalnom praksom. Nacionalno pravo (kao i sudska praksa Europskog suda za ljudska prava) tada mora hitno reagirati kako bi pravno zaštitilo maloljetnika koji nije odgovoran za to što se – zahvaljujući ugovoru o surogatstvu koji, naravno, nije potpisao – našao u pravnom vakuumu.
Suprotno intuitivnom zaključku da bi legalizacija surogatstva (barem altruističkog i dobrovoljnog) riješila ove osobne tragedije, spomenuto izvješće upozorava da „legalizacija surogatstva u nekoj zemlji automatski povećava potražnju, jer ljudi koji o tome prije nisu razmišljali počinju tu mogućnost uzimati u obzir čim postane dostupna. Jasno je da altruističko surogatstvo ne može zadovoljiti potražnju koja bi s legalizacijom rasla.“ Nadalje, ta će se potražnja, zbog cijena, uvijek nastojati zadovoljiti i na „crnom tržištu“.
Ne stvara svaka želja pravo
Zbog toga se sve više zagovara „ukidanje“ surogatstva, slično kao što je nekoć ukinuto ropstvo. Skupina stručnjaka iz cijelog svijeta potpisala je Deklaraciju iz Casablance, u kojoj se od država traži „da zabrane surogatstvo u svim njegovim oblicima, bilo plaćeno ili neplaćeno, te da poduzmu mjere za suzbijanje te prakse“.
Mnogi odrasli svoje osjećaje podređuju svojim pravima. Kao što je profesor Sveučilišta u Kaliforniji Robert Lopez izjavio 2016., s ovim mogućim pravnim promjenama „dijete se u očima zakona mijenja: od osobe koja ima prava postaje predmet tuđih prava. Djeca imaju prava; ne postoje da bi zadovoljavala odrasle (…). Nitko nema pravo na drugu osobu. Je li bol djeteta cijena koju plaćamo da bismo zadovoljili zahtjeve odraslih?“
Izvor: omnesmag.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
