Blago čistima srcem, oni će Boga gledati (Mt 5, 8). Gledati Boga: bez filtera, bez žurbe, bez granica… Tko može sanjati o postizanju ovoga svojim snagama? Kontemplirajući na izvoru ljepotu, dobrotu i veličinu koju neprestano svuda tražimo. Kontemplirati, što ne znači promatrati izvana, već iznutra, znajući da smo uronjeni u svu tu neizmjernost svjetlosti, u „ljubav koja zasićuje, a da nikada ne zasiti” naše najdublje čežnje. Duboke čežnje koje pronalaze tek djelomičan odgovor u ovom svijetu, iako se tako često može činiti da stvorenja imaju svu ljepotu, dobrotu i veličanstvenost koju možemo zamisliti.
Naravno, govoreći o čistoći srca, naš Gospodin ne misli samo na čednost. Ako je neka vrlo čedna osoba također nepravedna, neiskrena, nelojalna, lijena ili sebična, ne bismo rekli da je srce te osobe čisto. Kada kralj David moli: Čisto srce stvori mi, Bože (Ps 51,12), on traži srce koje skladno sjedinjuje sve kreposti; srce koje kuca u skladu s onim što je uistinu vrijedno, koje je sposobno riskirati svoj život za nešto veće od sebe, koje ne dopušta da njime zavladaju prolazne i površne stvari. Kako rastemo u raznim krepostima, naš vid – naše želje, interesi, težnje – postaje sve jasniji i učimo uviđati pravu vrijednost stvari. Učimo istinski vidjeti, razmatrati, uživati.
Nedoumice
Bog nas je stvorio za ovu kontemplaciju, koja ujedinjuje sve težnje u našem srcu. On nam želi dati tu milost. Ali to je milost za koju se trebamo boriti. Moramo zagospodariti nad svojim srcem kako bi ono postalo sposobno primiti ovaj dar jer inače riskiramo da ga ostavimo neotvoreno, zaboravljeno u kutu. Kao što je sveti Josemaría rekao, čistoća je „borba a ne odricanje. Odgovorimo radosno jednim slobodnim i veselim predanjem! Tvoje ponašanje se ne smije svesti na nikakvu hladnu i računsku negaciju. Jesi li uvjeren da je čistoća krepost i da kao takva mora rasti i usavršavati se? Čistoća je radosna potvrda i uvijek može rasti. Ove dvije tvrdnje mogu nam se činiti poznatima, ali način na koji su povezane često nije dobro shvaćen pa bi čak mogao izazvati određenu nedoumicu.
Čistoća kao radosna potvrda u suprotnosti je sa stajalištem nekoga tko stavlja pretjeran naglasak na „ne”: ne činiti, ne razmišljati, ne gledati ili ne željeti. Nasuprot tome, čistoća je „da” ljubavi jer ljubav je ta koja čini čistoću potrebnom i daje joj smisao. Naravno, trebamo reći „ne” određenim djelima i stavovima koji su suprotni tome i za koje svaka razumna osoba shvaća da su zapravo uskraćivanje ljubavi. Bračna ljubav je uvijek potpuna, isključiva i konačna. No, unatoč tome što zahtjeva poneko „ne”, čistoća je izrazito pozitivna krepost.
Zamislimo osobu s dobrim poznavanjem vjere i kršćanskog života, koja je iskreno odlučna svoju vjeru provesti u djelo; osobu koja je možda i drugima prenijela ovu pozitivnu viziju svete čistoće jer razumiju i dijele razloge za to. No, moglo bi se dogoditi da njezino praktično iskustvo ove kreposti ne bude u skladu s idejom čistoće kao nečeg pozitivnog i što uvijek može rasti. Prije svega, zato što ne vidi potrebu da se neprestano bori u čistoći; druge brige obično su u prvom planu pa čistoću potisne na četvrto ili peto mjesto u svojoj borbi. Kao rezultat toga, čistoća se često ne može činiti ni potvrdom ni poricanjem. Drugo, kada se ponekad mora intenzivnije boriti da bi ju živjela, čistoća se može činiti negacijom, a ne afirmacijom.
Ovome se dodaje još jedan izvor nedoumice: budući da je to krepost, čistoća je pozvana „rasti i usavršavati se”. Opet bi ovaj dobar kršćanin mogao pomisliti: „Obično uspijevam izbjeći djela, misli, poglede koji su protivni čistoći. Nije li to ono o čemu se radi? Ne mogu li reći da posjedujem ovu krepost? Što još trebam učiniti? U kojem smislu čistoća treba rasti i usavršavati se u meni?”
Izvor: opusdei.org
Foto: Unsplash
