Po „ugovoru“ s urednikom ovog portala trebao bih svakog prvog u mjesecu pripremiti kolumnu. No prošlo je već nekoliko dana, a ja ne nalazim riječi. Toliko toga mi se vrzma u mislima i možda baš zbog tog košmara nikako da se prave riječi odvoje od onih „poluriječi“ pa da nastane neka suvisla rečenica.
Ne znam za vas kako ste, no ja, moram priznati, osjećam se nekako smeteno, čudno… Osjećaji lete svjetlosnom brzinom – ljutnja, strah, tjeskoba, nada, radost…
Nije da se prvi put tako osjećam, no svaki je put jedinstven.
U takvim situacijama, kada riječi znače malo ili ništa, i teško ih je uopće spojiti s mislima i osjećajima, jedina utjeha i izlaz bila mi je pjesma. Rjeđe bih pjevao, a uglavnom bih prebirao po žicama gitare puštajući zvucima melodije izreći ono što osjećam, ono čega se bojim, ono čemu se nadam, odgovoru koji želim ili ne želim čuti…
Oprostit ćete mi stoga da kolumnu nastavim jednom pjesmom koja, meni barem, daje jedini pravi odgovor na pitanje iz naslova. Poslušajte pjesmu, možda i vama dade odgovore na vaša pitanja. Neka nam je blagoslovljen Veliki tjedan!
Foto: Pixabay
