Došlo je vrijeme, a ono je koliko vidimo vrlo kratko, kada treba otvoreno govoriti o strahoti zla i tame koja se nadvila nad ovim svijetom, vjerujem, većim dijelom i zbog naše krivnje.
Jer kao što jednom reče don Amorth, Rimski egzorcist, „u današnje vrijeme, đavao je u svijetu jači nego ikada prije, ali to ne znači da mu je Bog povećao moć ili dodao kakvo novo ʽnaoružanjeʼ, već da su ljudi ohladnjeli, štoviše malaksali, i popustili u vjeri“, stoga mu i mnogobrojna vrata srdaca znaju biti, ne samo nebranjena, već i širom otvorena, pa ne čudi kako svjedočimo sve većim i težim zlima koja se dogažaju u svijetu i kako nas obmanjuju i od nas pomalo stvaraju robove, a Krist nas je svojom pregorkom mukom i još slavnijom smrću na križu, tako krasno otkupio i oslobodio, da budemo slobodni, da ne robujemo – ni anđelima, ni ljudima, ni biljkama, ni životinjama, a kamoli sebi samima (nasuprot tome, sv. Ljudevit Montfortski nas poziva na sveto ropstvo ljubavi, po Mariji k Isusu).
Naprotiv, danas smo svjedoci tolikog robovanja, potajno nametnutog od tzv. monstruoznih masonskih oligarha (kojima je začetak u sotonizmu) preko novca, koji bi trebao biti JEDAN OD sredstava za život, ali, nažalost, mnogima je postao cilj, pa iskorištavaju jadan narod za koji mi se čini, kao u Biblijskoj knjizi o Joni, da ponekad ne zna što je lijevo, a što desno…
Jednom pročitah u Knjizi Propovjednika, najmudrijeg čovjeka na svijetu (ne računamo li Isusa koji je i pravi Bog), ovu rečenicu: „…čega nema, izbrojiti se ne može“ (Prop 1, 15) i ta me rečenica toliko zaintrigirala da sam na tu nakanu molio Gospodina da mi otkrije što to zapravo znači, jer ako to piše, a piše i još k tome u Bibliji, svetoj knjizi kršćana, onda to znači da je to bitno za naše spasenje, a onda to opet znači da mi katkad (ili stalno?) nešto brojimo, a da toga nema?! Ili?
I tako u svom razmišljanju i umovanju slabašnome, kako samo čovjek može ili ne može, naletih (slučajno?) na još jedan redak u Sv. pismu koji glasi ovako: „Nemoj osiromašiti gosteći se pozajmljenim novcem, kad ništa nemaš u tobolcu svojem“ (Sir 18, 33), što mi se itekako nadovezalo na prvotni redak i kao grom iz vedra neba opalilo po mojoj nadutoj i oholoj naravi razmaženog derišta, koje je naviklo imati sve što mu srce poželi, još od djetinjstva, kada sam kao jedinac sam odrastao bez braće i sestara te mi je sve bilo dozvoljeno, ne razmišljajući kako je čovjek ograničen i kako ne može uvijek imati baš sve. Tek tada shvatih svu ludost i izopačenost svog krivog razmišljanja i korištenja novcem. Čovjek poželi televizor i mora ga imati, bez obzira na to što nije u mogućnosti i što nema ni kune na računu, ali ga želi imati (stara đavlova napast iz Rajskog vrta).
Sotonska zamka – JUST DO IT – učini to, sad i odmah, ne razmišljaj, samo daj.
I kao što jednom napisa Paulo Coelho (đavlov sluga) da, ako čovjek nešto želi, tada se i čitav svijet uroti da to i dobije, tako i naš „dragi i mili“ bankarski sustav odmah priskače u pomoć, nudeći minuse na tekućem računu, prvo do 1000 kn pa do 3000, pa ako ste slučajno u minusu 3100, oni odmah priskaču u pomoć pa podižu dopušteni minus na 8000, jer, kao, da ne biste bili u crvenom minusu i tako unedogled, i tako čovjek postaje rob. Radiš, a plaće ne vidiš, živiš, ali to više i nije tvoj život. To što napisah televizor je tako mizerno, jadno, bijedno i smiješno da je ustvari za plakati, jer ljudi gomilaju minuse na tekućem računu čak i za skijanje, jer idu svi, pa moram i ja, a naročito za aute, pa kad nemaš kasko (koji ti opet nudi ta ista masonsko-buržoaska mašinerija, jer „ne daj, Bože, da se nešto ne dogodi“), jer si zadnje novce dao za limenog „ljubimca“, a sletio si pijan od „veselja životnog“ nakon par kapljica u grabu i cijeloga razbio, onda lijepo otplaćuješ kredit, zadužuješ se još više, a na dvorištu olupina. Poznato, zar ne?!
I tako, kako ja to već shvatih u svom promišljanju i nadahnut Božjom milošću kako bi to ipak mogao čak biti i grijeh, jer Gospodin kaže „Nemoj“, ali i ne toliko kao zapovijed, već više onako očinski kao savjet, odlučih otići u banku pa da se riješim toga nagomilanog (ne u pozitivi već u negativi) zla. Stanem onako sav radostan pred šalter sa svojih 7000, naravno minusa, i kažem kako bih želio smanjiti dopušteni minus na računu za 1000 kn, dakle, na 6000 kn.
– Povećati želite? – upita me službenica.
– Ne, želim smanjiti.
– Ah, to se ne može.
– Ali, draga gospođo, ako nešto može u jednom smjeru, onda može i u drugom. Dakle, ako se može povećati, zašto se ne bi moglo i smanjiti?
– Hm, ne znam, ali znate, to još nitko nije tražio.
– Uvijek postoji prvi put i ja vas to kao vlasnik računa tražim (jer shvatih kako čuvanjem novca kod kuće dok skupim 7000 nikad to neću riješiti, pa se odlučih na ovakav način).
– Oprostite, pozvat ću voditelja smjene!
I da ne duljim, nakon raznoraznih natezanja s istom pričom, ipak mi je uspjelo iz banke izaći s manjim računom, ali na dobar način. Potrajalo je to više mjeseci, ali na kraju je uspjelo. Dopušteni minus – NULA.
Ako smo ja i sav moj život i svi moji i sav moj rod otkupljeni Predragocjenom Krvlju Kristovom, zašto bih se onda zaduživao, i duhovno i materijalno?! Bog, naš dobri Otac, želi da jednoga dana s ovoga svijeta odem k Njemu, BEZ DUGOVA. I On mi pomaže u tome.
Sestro, brate, kršćanine, robuješ li ti svojim požudama (požuda tijela, požuda očiju i oholost zbog imetka (I Iv 2,16))?!
Isus Krist te otkupio i učinio slobodnim, a „oni“ te izrabljuju.
Foto: Pixabay
