Ako sportsko natjecanje gradi vrlinu i nije samo „samo sebi cilj“, rekao je papa Ivan Pavao II., ono može biti „sredstvo za potpuni i skladni fizički, moralni i društveni razvoj“.
„Dvanaestogodišnja ja svaki dan se veselila jednoj stvari: treningu plivanja. Svaki dan, pet dana u tjednu, bila sam u bazenu i plivala krugove barem sat vremena. I nisam htjela biti nigdje drugdje“, objašnjava nam jedna sportašica. „Između snova i težnji o jednodnevnoj olimpijskoj slavi Michaela Phelpsa u vodi, taj sat dnevno bio je važan dio mog svakodnevnog katoličkog obrazovanja.“
Moja majka je, u svom visoko strukturiranom nastavnom planu i programu za kućno školovanje, bila nepokolebljiva u tome da je tjelesna aktivnost jednako važna za moje obrazovanje kao i vrijeme koje provodim učeći o sakramentima, svecima, Američkoj revoluciji, razlomcima i koeficijentima i svemu ostalom što dvanaestogodišnje dijete uči u školi.
Stoljećima se općenito shvaćalo da obrazovanje, u potpunosti ostvareno, uključuje atletske vježbe i natjecanja, a prakticiranje takvih stvari njeguje veću vrlinu i inteligenciju. Klasično obrazovana osoba hranila je um, tijelo i dušu.
Danas, atletsko natjecanje nije ništa manje formativno. Ima potencijal impresionirati i potencijal deprimirati – potaknuti slavlje ili gađenje. I kao takvo, prihvaća ljudsko iskustvo, sa svim njegovim usponima i padovima, preokretima i obratima.
Postoji razlog zašto su mnogi sveci bili poznati po aktivnostima u prirodi, sportu, pa čak i vojnoj moći. Od planinarenja svetog Josemarije Escrive kroz Pirineje do ljubavi svetog Ivana Pavla II. prema skijanju, razumjeli su da biti zdravog uma znači biti zdravog tijela, što slavi Boga i vodi dušu ka vrlini.
Mnogo prije kršćanstva, Olimpijske igre u Grčkoj bile su podjednako religijski ritual koliko i natjecanje između suparnika – pozornica za slavljenje njihovih bogova kroz natjecanje i atletske podvige. Starogrčki filozof Aristotel govorio je o izvrsnosti kao jedinoj krajnosti koja je vrlina.
I premda dvanaestogodišnje dijete koje bi ustajalo u 4:30 ujutro kako bi bilo u vodi prije izlaska sunca nije nužno tako razmišljalo o svom svakodnevnom plivačkom treningu, i dalje se svaki dan trudilo biti brže, jače te je svako plivanje započinjalo i završavalo molitvom.
Igraj kao svetac
Sport je danas jedan od posljednjih kulturnih izraza u kojima se slavi izvrsnost. Pa ipak, njegovanje vrline radi postizanja istinske izvrsnosti umjesto iluzornog užitka slave i taštine često se zanemaruje. Sportaši mogu biti skloni ponosu zbog svojih podviga snage, brzine i vještine, a kultura oko sporta može biti nezdrava. Čak i katoličke škole i fakulteti s impresivnim sportskim tradicijama često izgledaju kao da traže uspjeh zbog njegovih prolaznih svjetovnih koristi, a ne kao sredstvo za slavljenje Boga i uzor vrline.
Studenti-sportaši u katoličkom obrazovanju trebali bi „shvatiti tko su kao ujedinjene osobe tijela i duše, kao sinovi i kćeri Božje i kao odgovorni članovi zajednice“, piše dr. Dan Guernsey, urednik obrazovne politike i viši suradnik u Društvu kardinala Newmana, u novom skupu standarda za sportske politike u katoličkom obrazovanju.
„Svaki sport“, rekao je sveti Ivan Pavao II. u govoru 2000. godine, „i na amaterskoj i na natjecateljskoj razini, zahtijeva osnovne ljudske kvalitete poput rigorozne pripreme, kontinuiranog treninga, svijesti o osobnim granicama, poštenog natjecanja, prihvaćanja preciznih pravila, poštovanja prema protivniku te osjećaja solidarnosti i nesebičnosti. Bez tih kvaliteta, sport bi se sveo na puki napor i na upitnu, bezdušnu demonstraciju fizičke snage.“
Atletika pročišćena ovim kršćanskim pristupom uzor je hrabrosti, razboritosti, umjerenosti i pravde. Ove četiri kardinalne vrline podupiru sve što znači biti dobar sportaš i dobar natjecatelj, te su ključevi za kreposni život.
Sport shvaćen na ovaj način, rekao je sveti Ivan Pavao II., ne smatra se „svrhom samim po sebi, već sredstvom za potpuni i skladni fizički, moralni i društveni razvoj“.
Prostor za poboljšanje
Sveučilište Mary u Bismarcku, Sjeverna Dakota, prihvaća ovaj pristup u svojim atletskim programima „posvećenima individualnoj veličini kroz kreposno vodstvo“. Formiranje vrline je prije svega svrha sveučilišnog atletskog programa.
Četiri glavne vrline sastavni su dio i treninga i natjecanja, a program također ističe poniznost i velikodušnost. U svom strateškom planu za atletiku, sveučilište navodi da je njegov cilj u sportu „i razvijati i otkrivati karakter“.
Ovaj „harmoničan fizički, moralni i društveni razvoj“ ključan je za katoličko obrazovanje, a mnoge druge vjerničke katoličke škole i fakulteti to razumiju, mjesta poput Sveučilišta Ave Maria, Belmont Abbey Collegea i Franjevačkog sveučilišta u Steubenvilleu.
Ipak, prečesto katoličko obrazovanje zaostaje u odgoju vrlina. U najgorem slučaju, atletski programi mogu odražavati upozorenje svetog Ivana Pavla II. protiv „upitne, bezdušne demonstracije fizičke snage“.
Bilo da se radi o višemilijunskom nogometnom programu Notre Damea ili profitabilnim košarkaškim programima Georgetowna i Gonzage, sport u visokom obrazovanju podložan je pohlepi i iskorištavanju jer hrani profesionalne lige. Katolički fakultet koji ulaže novac u skupe objekte i opremu, a nema trenere i kapelane usmjerene na misiju, zanemaruje molitvu i misu dok je na putu i previše je zabrinut za pobjedu na događajima, izgubio je iz vida oblikovanje tijela, uma i duše u vrlini.
U srednjoškolskom obrazovanju financijski poticaj za pobjedu može biti smanjen, ali ipak često postoji prostor za poboljšanje u poučavanju vrlina kroz sport. Mnogi studenti sportaši u katoličkim srednjim školama nikada ne nauče da je svrha njihovih sportskih postignuća slavljenje Boga i model života pun vrlina.
Karakter razvijen u vrlinama ključni je cilj katoličkog obrazovanja. Trebao bi biti dio svakog obrazovanja, ali katolici mogu predvoditi primjerom, prihvaćajući atletiku kao sredstvo obrazovanja za sve tjelesno sposobne učenike i naglašavajući moralne i društvene, kao i fizičke koristi vježbanja i timskog rada.
Izvor: ncregister.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
