Foto: Pixabay

Razna su djelovanja i grijesi za koje bi vrijedile ove riječi. Ali ono o čemu ja danas, zajedno s tobom, dragi prijatelju, želim razmišljati jest moj/naš odnos prema bližnjemu, prema bratu i sestri u nevolji.

Nije mi cilj danas pisati o gladnima, o žednima, o siromašnima, o ubijenima, koji su zaista zapostavljeni u društvu, osobito ponekad od nas kršćana. Želio bih danas pisati o bližnjima u nevolji, za koje se na prvi pogled i ne čini da su u nevolji jer nisu ni gladni, ni žedni (možda pravednosti?), ni ubijani, a ipak se osjećaju vrlo ugroženo u društvu u kojem se većina (bar bi tako trebalo biti) izjasnila kao kršćani. Čak, štoviše, događa se velika sablazan kod tih ljudi u odnosu na kršćane, odnosno „nazovikršćane“.

Prvo da pojasnim sa svog gledišta što je uopće sablazan!? Moje razmišljanje kao laika je sljedeće: sablazan je čin djelovanja koji je u suprotnosti s riječima iste osobe ili obrnuto. Dakle, čisto (prljavo) licemjerje, što je Spasitelj itekako osuđivao. Pa kako još onda kršćani čine sablazan prema braći i sestrama slabima u vjeri osim gore navedenog?

Odlazim nedjeljom na sv. misu. Tamo u crkvi među narodom Božjim zahvaljujem Gospodinu za sve što imam i sve što jesam, slušam Božju Riječ i osluškujem što meni Gospodin želi reći, kako da živim, što da radim, molim se, pomirujem se s Bogom i braćom i sestrama u Kristu, primam živoga Boga u sv. pričesti, primam Božji blagoslov i odlazim, ne samo osvježen i očišćen od staroga JA, već i osnažen za nastavak života po Kristu i s Kristom, koji bi mi bio nemoguć bez Njega. I tada, po završetku euharistijskog slavlja, odlazim s obitelji u dućan „svjedočiti“ svoju kršćansku vjeru, kupujući robu koja mi je potrebna za taj dan da proslavim Dan Gospodnji kako treba. No…

– ne tiče me se moj bližnji u dućanu koji tamo MORA biti da mi proda robu, jer ja, JA i u nedjelju želim jesti friški kruh, a ne star jedan dan,

– ne tiče me se moj bližnji (u nevolji), koji ujutro MORA ustati u 5 ili 6 sati da bi došao na radno mjesto radi mene,

– ne tiče me se moj bližnji koji nije taj dan, Dan Gospodnji, sa svojom obitelji radi mene,

– ne tiče me se moj bližnji koji nije možda taj dan bio na sv. misi radi mene,

– ne tiče me se moj bližnji koji ne može taj dan otići s djecom na izlet ili šetnju, jer je umoran radi mene,

– ne tiče me se moj bližnji koji radi već 15-ak ili više dana bez dana odmora, radi mene, jer JA imam svoj život i baš me briga za drugoga,

– ali me se itekako tiče, ako Ja i nedjeljom moram ustati rano u jutro,

– itekako me se tiče ako me nema doma, pa su mi djeca bez jednog ili oboje roditelja, a tada u očima društva nisam dobar roditelj, jer zapuštam djecu i

– itekako me se tiče, ako nisam u nedjelju na sv. misi, jer se JA tamo moram pokazati i moram kleknuti, da svi vide kako sam JA pobožan i dobar vjernik i svima zaželjeti Kristov mir i

– itekako me se tiče, ako taj dan ne odem s djecom na izlet ili ne vidim svoje roditelje, prijatelje, jer kroz tjedan nemam vremena.

Zato, moju nedjelju ne dirajte, a za druge me se ne tiče. JA 10 Božjih zapovijedi obdržavam i sve činim kako Bog traži od mene, dajem desetinu za potrebe Hrama i postim dvaput u tjednu, ali za onog/onu u nevolji baš me briga. Tko mu je kriv što mu je tako u životu!? Tko mu je kriv što se ne zna snaći!? Pa nisam valjda ja? Neka da otkaz ako mu nije dobro!

Dakle, JA sam dobar kršćanin, a za druge, baš me briga. I još nešto. Želim i sljedeću nedjelju jesti friški kruh iz dućana (i ako ga ne bude, pobunit ću se i dignuti revoluciju), a onaj stari od subote ionako ne valja pa ću višak baciti. TAKO GOVORI OHOLI, NADUTI, MLAKI KRŠĆANIN.

A vlast? Ona je u službi čovjeka (kojeg?), i ako je čovjek gladan treba mu omogućiti da svaki dan dođe do kruha svagdašnjeg. Uskoro će ta „naša“ „dobra“ vlast koja se toliko brine za čovjeka uvesti i 24-satno radno vrijeme samo da čovjek može u svako doba dana i noći doći do kruha, jer on na to ima pravo i ne smije ga se u tome prikraćivati, a i zarada je tu onda veća (je li?), pa se plaća i više poreza i svi sretni? i zadovoljni. Osim onih koji prodaju.

Dakle, dragi kršćanine, sablažnjuješ li svoga bližnjega kupovinom u nedjelju i od Boga koji je počinuo u Dan Sedmi, radiš budalu!?

P.S. Kako je nekada moja baka fini kruh pekla! Mljac!

Veseljko Kralj
Bog me u trenutku začeća pozvao na život imenom Veseljko i rodih se kao sin jedinac u obitelji Kralj 1974. godine. Nanovo se rodih (po neizmjernom Božjem milosrđu) 2001. godine i otada živim, kao beskorisni sluga u zahvalnosti i služenju Stvoritelju, koji je meni i mojoj dragoj ženi Kristini, ničim zasluženo, darovao sedmero djece i mnogo mnogo braće i sestara u Kristu. Bez njihove bih podrške bio daleko od Gospodina, koji uvijek prati svaki moj udah i otkucaj srca, koje želi, iako ponekad bez uspjeha, kucati samo za Njega.