Martin Scorsese jedan je od najcjenjenijih i najutjecajnijih filmaša u povijesti kinematografije. Njegov opus obuhvaća svetu i profanu cjelokupnost ljudskog iskustva, od gangstera na opakim ulicama New Yorka do pobožnih svećenika u Japanu sedamnaestog stoljeća.
Njegov rad često se suočava s najdubljim dijelovima naše kolektivne psihe, postavljajući pitanja i tražeći iskupljenje, često u najneočekivanijim likovima i na najnevjerojatnijim mjestima. Scorseseov suvremenik Steven Spielberg rekao je: „Mnogi redatelji mogu snimati filmove koji vas tjeraju da osjećate stvari – lako, privremeno. Martyjevi filmovi mogu vas promijeniti, i zauvijek vam ostaju u srcu.“ Želio bih s vama podijeliti neke uvide u biografiju i filmsku ostavštinu Martina Scorsesea kroz prizmu njegovog osobnog putovanja s katoličkom vjerom.
Martin Marcantonio Luciano Scorsese rođen je 17. studenog 1942. u New Yorku. Bio je sin sicilijanskih imigranata druge generacije, Catherine Cappa i Charlesa Scorsesea, koji su živjeli u četvrti Little Italy („Mala Italija”) na Lower East Sideu. Scorseseov stariji brat Frank opisao je Malu Italiju u to vrijeme: „Susjedstvo je bilo vrlo nasilno, bande, tučnjave. […] Živio si od mača, od mača si umirao.“ Mladi Martin teško je patio od astme, što ga je dovelo u kino:
„Prvih pet ili šest godina svog života bio sam uglavnom u kinu. Kao dijete sam imao astmu, i nisam mogao sudjelovati ni u kakvim dječjim igrama ili sportovima, pa su me roditelji vodili u kino, a i moj brat također. Kino je postalo mjestom za snove, za maštanje. Tamo sam se osjećao kao kod kuće.”
Rano je razvio ljubav prema Johnu Fordu, Orsonu Wellesu, Powellu i Pressburgeru, Alfredu Hitchcocku, zajedno s velikanima talijanskog neorealizma, poput Vittoria De Sice i Roberta Rossellinija, koji su zajedno postavili temelje njegove buduće redateljske vizije. Scorsesejeva druga velika ljubav iz djetinjstva bila je Katolička Crkva. Pohađao je župu i osnovnu školu Stare katedrale sv. Patrika, gdje su ga podučavale sestre milosrdnice. S ljubavlju se prisjećao svoga ranoga katoličkog odgoja:
„Kada mi je bilo sedam godina, zaljubio sam se u Crkvu. Imali smo talijanske svećenike i irske redovnice. Išao sam u katoličku školu, gdje su nas časne sestre učile da se događa jedna izvanredna stvar – svakoga jutra u 10 i 30 Bog dolazi na oltar, i to je nešto veliko. A morao sam i preživjeti, i tako mi je vjera postala jednim načinom preživljavanja. […] Postao sam ministrant jer mi se sviđao ritual, prilika da budem blizu toga posebnoga trenutka kada Bog silazi na oltar.”
Lokalni župnik, o. Principe, imao je trajan i temeljit utjecaj na mladog Scorsesea. Često su razgovarali o najnovijim filmovima, a mladi svećenik iznosio bi katoličku perspektivu, prožimajući film potencijalom za dublji osjećaj značenja, što je ostalo obilježje Scorseseove duboke filmske analize.
Svećenik se prisjetio uloge Crkve u Maloj Italiji i dao dubok uvid u karakter i vjeru mladog Scorsesea:
„U to vrijeme identificirali ste se po svojoj župi. […] To je bio način života. Dječaci iz crkve sv. Patrika željeli su da im govorim o vjeri […] i mislim na spekulacije, ne samo na moral. Marty Scorsese bio je vrlo inteligentan i izravan, s vrlo, vrlo dobrim smislom za humor. Bio je inteligentan u svom pristupu vjeri, i bio je sposoban pronaći Boga u stvarima. Za njega, kao i za većinu Talijana, religija je utjelovljena, zemaljska. Najgori grijesi nisu grijesi puti, već superba ili oholost. Grijesi puti znakovi su ljudske slabosti. Ali oholost, stavljanje čovjeka na Božje mjesto, to je bilo vrlo ozbiljno, jer je to izravno odbacivanje Boga. Znao sam tražiti od dječaka da razmotre temeljna pitanja: Zašto sam ovdje? Kako bih trebao djelovati? Čemu se mogu nadati? Govorio bih im da moraju postati svjesni tih pitanja, da se suoče s njima. Naravno, djeca su prihvatila stvarnu Isusovu prisutnost u Presvetom sakramentu kao otajstvo, istinu preduboku da bi je razumjeli. Znao sam im govoriti da postoji razlika između problema i otajstva. Kod otajstva odgovor ne iscrpljuje pitanje. Dva plus dva je problem. Četiri je odgovor. Ali ljubav, suosjećanje, ljepota – to su otajstva. […] Kršćanstvo je puno paradoksa, prividnih proturječja. Svoje sam odgovore pronašao u svojoj vjeri, u katoličanstvu. Oni možda neće, a ja ih nisam namjeravao prisiljavati. Ali morali su postaviti pitanja.”
Scorsese je godinu dana pohađao niže sjemenište njujorške nadbiskupije, i planirao je postati svećenikom nakon što završi srednju školu „Kardinal Hayes”. Imao je poteškoća s učenjem latinskoga, i shvatio je da želja za time da bude poput nekoga nije isto što i imati poziv: „Mnogi su pozvani, ali malo je izabranih. Posvećujete svoj život Isusu u smislu da ste svećenik jedino ako zaista imate poziv. […] To ne znači biti poput nekoga drugoga – mora doći od vas. To je vrlo ozbiljan i vrlo svet poziv.“
Nadalje, uspjeh filma „Ulice zla” kod publike i kritike doveo je Scorsesea do njegove prve velike studijske produkcije: „Alice više ne živi ovdje” (1974.), gdje je glavnu ulogu odigrala Ellen Burstyn, koja je za tu ulogu dobila i Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu. Slijedio je „Taksist” (1976.), prema scenariju Paula Schradera, u kojem se pripovijeda o životu jednoga bivšeg marinca, sada taksista, izmučenog usamljenošću i egzistencijalnim nihilizmom.
Film je inspiriran Schraderovim vlastitim životom, „Zapisima iz podzemlja” Dostojevskoga (1864.) i Bressonovim „Džeparom” (1959.). Publiku se vodi u um „Božjeg usamljenog čovjeka” dok on noću luta ulicama New Yorka. Travis Bickle (Robert De Niro) susreće maloljetnu prostitutku Iris (Jodie Foster), koju „spašava” od svodnika Sporta (Harvey Keitel) u vrhuncu ekstremnog nasilja. Scorsese je mnogo godina kasnije u svojim filmovima razmišljao o nasilju: „Nasilje je dio ljudskog stanja, poricati ga samo će produžiti loše suočavanje s nasiljem… Ne poričite ga – morate se s tim suočiti.” Kroz De Nirov realističan prikaz Travisa, publika je odvedena na margine moderne civilizacije i u najmračnije dijelove naše kolektivne psihe, gdje smo suočeni s našom zajedničkom sjenom koja govori u ogledalu. Scorseseova kamera ne sudi otvoreno moralnim postupcima njegovih likova, već prikazuje njihov složen, kontradiktoran, ljudski, i možda pogrješan put prema iskupljenju.
Scorsese je želio snimiti film o Kristovom životu od svoje desete godine, i dobio je knjigu od Barbare Hershey na setu filma Boxcar Bertha (1972.). Scorsese je angažirao Paula Schradera, s kojim je prethodno radio na filmovima „Taksist” i „Razjareni bik”, te je počeo snimati u Maroku krajem 1987. godine. Nakon izlaska 1988. godine, film je izazvao prosvjede diljem svijeta zbog navodnog bogohuljenja, pretvorivši niskobudžetni film u senzaciju na kino-blagajnama. Ogorčenje je proizašlo iz prikaza Isusa kao čovjeka prožetog sumnjom i proturječjem, kojeg na raspeću Sotona (prerušen u anđeosku djevojku) u snu iskušava da siđe s križa i živi život običnog čovjeka sa ženom i djecom. Nakon što je taj život proživljen na ekranu, Isus se vraća na križ i uzvikuje: „Dovršeno je!” dok zvona zvone i film prelazi u svjetlo.
Scorsese je, duboko istražujući Isusovu ljudskost, osjećao da će pomoći da Krist bude pristupačniji autsajderima na rubovima modernog društva. U konačnici, Scorsese je želio prikazati Isusa koji bi dosegao niz slomljenih likova koje prikazuje u svojim filmovima:
Scorsese i njegova ostavština iznimno se nadvijaju nad filmskim svijetom. Njegovi filmovi, uključujući i njegov najnoviji film, „Ubojice cvjetnog mjeseca” (2023.), filmski su kanon ne samo u američkoj, već i u svjetskoj filmskoj povijesti. Utjecao je na redatelje poput Quentina Tarantina, Paula Thomasa Andersona, Guya Ritchieja, Todda Phillipsa i Bonga Joon Hoa, koji je u svom govoru prilikom primanja Oscara za najboljeg redatelja 2020. rekao: „Kad sam bio mlad i studirao film, postojala je uzrečica [Martina Scorsesea] koju sam duboko urezao u svoje srce: ‘Najosobnije je najkreativnije.’“ Scorsese je primio bezbroj nagrada i priznanja, uključujući Zlatnu palmu i Oscara za najboljeg redatelja. Četiri njegova filma uvrštena su u Nacionalni filmski registar Kongresne knjižnice kao „kulturno, povijesno ili estetski značajna”, a časopis Total Film proglasio ga je 2007. drugim najvećim redateljem svih vremena (iza Alfreda Hitchcocka).
Izvor: bitno.net
