Tražeći što napisati kao odliku muževnosti jednog sveca, na um su mi pali pojmovi vjernost i predanost, koje je čovjek, kojeg ću u idućim rečenicama pokušati opisati, uistinu živio.
Otac Pio, rodio se 25. svibnja 1887. g. u Pietrelcini, u pokrajini Campania u Italiji od roditelja Gracija Forgione i majke Marije Josipe. Djetinjstvo i mladenačku dob proživio je u vedrom i mirnom okruženju: u kući, crkvi, na poljima i nešto kasnije u školi. Sa šesnaest godina, ulazi u novicijat Manje braće kapucina. Obukavši redovničko odijelo nadjenuli su mu ime brat Pio. Nakon što je uspješno završio godinu novicijata, položio je privremene redovničke zavjete, a potom 1907. g. i doživotne zavjete. Zaredivši se za svećenika, radi zdravstvenih razloga ostao je kod svojih u Pietrelcini do 1916. godine. U rujnu iste godine, poslan je u samostan u San Giovanni Rotondo i tu ostaje sve do smrti 23. rujna, 1968. Obilježen je stigmama Isusovim 20. rujna, 1918. Te rane su bile njegov križ i njegov spas koji je krijući nosio 50 godina. Nestale su 23. rujna 1968. par dana prije njegove smrti. Za većinu ljudi u svijetu toga vremena nije bio posebno poznat ni po čemu drugom nego po njima koje su u svima budile neku radoznalost.
Pio je toliko vjerovao i uzdao se u Njegovu Providnost da mu je Bog dao svoje rane kako bi spoznao ljubav kojom je okupao cijelo čovječanstvo. Bio je nasmijani sluga Božji koji je znao slušati Boga. Slušanje. Koliko puta smo bili u prilici saslušati prijatelja, poznanika, člana naše obitelji, djevojku, ženu, majku, oca, ali ih slušajući nismo čuli tako što smo smišljali odgovor na još nedovršenu njihovu rečenicu. Zadavajući repliku i prekidajući dijalog koji smo do tada imali, čuli smo samo sebe. I ne bude nam lakše, nimalo.
Ovaj skromni svećenik Bogu je služio služeći braći ljudima. „Rob ispovjedaonice‟ po cijele je dane znao ispovijedati duše koje su hrlile u malenu crkvicu u gradiću San Giovani Rotodo. Prilikom jedne ispovjedi posjetio ga je tada mladi rimski student Karol Woytila, budući papa Ivan Pavao II., a sam on ga je proglasio blaženim 1999. godine, a 2002. svetim.
Rekli smo već da je bio obilježen stigmama. Kada čujemo za pojam stigme, često nam na um padnu sv. Franjo i Padre Pio. No stigme nisu same po sebi izraz svetosti, one su milosni Božji dar kojim Bog daruje čovjeka. Taj dar itekako obvezuje obdaranika da se potvrdi u svom životu kao osobito založeni krščanin u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Možda nismo obilježeni takvim tjelesnim darom, ali jesmo sličnim, nevidljivim, duhovnim. Koliko puta, zanesenim ovozemaljskim brigama zaboravimo da smo i sami obilježeni pečatom darova Duha Svetoga uz koje je lakše nositi svakodnevni križ, ali koje moramo dijeliti s drugima kako bismo zavrijedili Kraljevstvo. Ni Padre Pio ih nije držao za sebe. Te darove dužni smo pružiti našoj braći i sestrama koju susrećemo u križu i patnji kako bismo im bili podrška i snaga u svakodnevnom životu budući da Bog te darove ne daje kako bi ih sebično držali za sebe nego podijelili i primili od Njega „stostruko‟.
Kada spomenemo stigmu, odmah to pripojimo nečem sličnom ordenu, koji je osoba s ponosom nosila. Te rane često su bile bolne. Padre Piu su krvarile tijekom pretvorbe Tijela i Krvi Kristove, a on ih je cijeloga života osjećao kao trajno mučeništvo. S njima je suosjećao Isusovu muku i trpljenje na križu. Svojim darovima mudrosti i savjeta čitao je ljude u dušu. Mogao je razriješiti najzamršenije probleme svojih pokornika u ispovjedaonici i izvan nje. Bio je izvanredni molitelj koji je služio mise koje su trajale 3 sata, a dnevno je znao izmoliti nekoliko desetaka krunica, držeći se tako skoro doslovno „Ora et labora‟ (što smatram da bi i trebale biti odlike jednog muškarca, vođe, stupa).
Jedno od najvećih djela njegove dobrotvornosti sagrađena je bolnica koju su njegova kapucinska braća i najbliži suradnici podigli uz pomoć donatora koji su se tako željeli zahvaliti Bogu za brojna dobra kojima su darovani po zagovoru skromnog sluge Pia. Bolnicu je nazvao „Kuća olakšanja ljudske patnje‟.
Ta ljudska patnja njemu nije olakšana cijelog života. Zbog sumnje u njegove rane, često je bio podvrgnut liječničkim pregledima po nalogu crkvenih ustanova. Najbolji svjetski liječnici našli su se pred pojavom koja je zbunjivala znanost i vjeru. Ispočetka je većina bila suzdržana, a neki su smatrali rane plodom usijane glave i neuravnotežene osobe. Kao i Padre Pio, i mi smo toliko puta osuđivani na osnovu rana naše prošlosti, no nije bitno što ljudi govore o tim ranama, bitno je da ih prepustimo Savršenom Liječniku koji liječi srca skršena i povija rane (Ps 147, 3), dok u strpljenu i poniznosti, u svakodnevnom našem životu, bez mrmljanja i prigovaranja po primjeru svetog Padra Pia ne dospijemo tamo gdje on sigurno jest.
Molitva Padre Piu
Ostani sa mnom, Gospodine, jer mi je potrebna Tvoja prisutnost da Te ne bih zaboravio.
Ti znaš kako mi je lako napustiti Te.
Ostani sa mnom, Gospodine, zato što sam slab i trebam Tvoju snagu da ne padam tako često.
Ostani sa mnom, Gospodine, jer Ti si moj život i bez Tebe gubim svoj žar.
Ostani sa mnom, Gospodine, jer Ti si moje svjetlo i bez Tebe sam u tami.
Ostani sa mnom, Gospodine, da mi pokažeš svoju volju.
Ostani sa mnom, Gospodine, da čujem Tvoj glas i slijedim Te.
Ostani sa mnom, Gospodine, jer Te želim mnogo voljeti i biti uvijek u Tvojoj blizini.
Ostani sa mnom, Gospodine, ako želiš da Ti budem vjeran.
Ostani sa mnom, Gospodine, jer iako je moja duša siromašna, želim da za Tebe bude mjesto utjehe, utočište Ljubavi.
Ostani sa mnom, Isuse, jer kasno je i dan se provodi kraju, a život prolazi… Smrt, sud i vječnost približavaju se. Potrebno mi je još snage da ne posustanem na putu i zato Te trebam. Kasno je i smrt je sve bliža. Plašim se tame, iskušenja, suhoća, križa, žalosti. O, kako te trebam, moj Isuse, u ovoj noći progonstva!
Ostani sa mnom, Isuse, u životu i svim opasnostima, trebam Te.
Dopusti da Te prepoznam poput Tvojih učenika u lomljenju kruha, tako da Euharistija bude svjetlo koje razgoni mrak, snaga koja me jača, jedina radost moga srca.
Ostani sa mnom, Gospodine, jer u času svoje smrti želim ostati sjedinjen s Tobom, ako ne po pričesti, tada barem po milosti i ljubavi.
Ostani sa mnom, Isuse, ne tražim božansku utjehu jer je ne zaslužujem, već Tvoju prisutnost, o da, to Te molim!
Ostani sa mnom, Gospodine, jer samo Tebe tražim. Tvoju ljubav, Tvoju milost, Tvoje srce, Tvoj Duh, jer Te volim i ne tražim drugu nagradu osim da Te volim sve više i više.
U čvrstoj ljubavi voljet ću Te svim svojim srcem dok sam na zemlji i nastavit ću Te voljeti savršeno u vječnosti.
Amen
Autor: Josip Herceg
Foto: Laudato
