Sv. Franjo Saleški bio je ismijavan u svoje vrijeme jer nije propovijedao na uzvišen način, a propovijedi mu nisu bile ispunjene svjetlucavim frazama na grčkom i latinskom samo zato da bi zadivio svoju publiku.

Ne, on je govorio jasno, kao čovjek upoznat s duhovnim rastom i duhovnim bojem, govorio je ljudima upoznatima sa izazovima stvarnog života. Drugim riječima, razgovarao je s običnim čovjekom, a ne sa klerikalizmom i razmetljivim krugovima koji bi mu u njegovo doba osvojili više priznanja. On sada uživa nagradu za svoju ljubav i poniznost, a mi sada imamo njegovu ostavštinu iz koje možemo nastaviti učiti i rasti.

Jedan od njegovih najvećih darova koje možemo i dalje primiti je njegovo duhovno remek-djelo Uvod u pobožni život, koje je u kategoriji knjiga „ovo ne možete ne čitati“. Nakon poglavlja i poglavlja praktičnih i snažnih savjeta o smrti starog čovjeka i rastu u Kristovim vrlinama, on završava svoje djelo sugerirajući da bi se svaka osoba koja se iskreno predala duhovnom životu trebala gledati kao sat. Takav sat potrebno je naviti dvaput dnevno, a zatim potpuno rastaviti i sastaviti jednom godišnje. (Da, njegovi su primjeri često zastarjeli, ali poanta je ipak jasna.) Svakodnevno „navijanje“ naše su jutarnje i večernje molitve, vrijeme u kojem se ponovno usredotočujemo, razmišljamo i ponovno posvećujemo Bogu. Godišnje ponovno sastavljanje sata jest godišnja duhovna obonva, u kojoj „obnavljate svoju snagu oslabljenu vremenom“.

Zanimljivo je da su kršćani posudili izraz „povlačenje“ u smislu duhovne obnove (engl. spiritual retreat). Znamo da je jezik ratovanja uobičajen u duhovnom životu, jer smo, zapravo, u ratu. Novi zavjet, osobito riječi svetog Pavla, obilno posuđuju iz vojnog rječnika za opis našeg duhovnog života – bitke, oklop, oružje itd. Novi zavjet, međutim, ne koristi riječ „povlačenje“. To je došlo kasnije. Ipak, Katolička enciklopedija kaže da je povlačenje „staro koliko i kršćanstvo…“ Ako se ogolimo od naslijeđenog prihvaćanja riječi, mogli bismo razmisliti o toj činjenici i upitati se: „Zašto bi se kršćani ikada “povukli”? Nismo blizu poraza, ne mogu nas svladati oni koji nam se protive, a bitku je Krist već dobio?“ Trebamo li drugom riječju opisati ono što podrazumijevamo pod „odlaskom na duhovnu obnovu?“

Odgovor se, naravno, nalazi u nijansi, ali nam pomaže da shvatimo zašto je Franjo Saleški preporučio ovu godišnju praksu. Kad idemo na povlačenje, zapravo se ne „povlačimo“ iz bitke, već ulazimo u nju. Povlačimo se od smetnji svijeta, da, ali ne samo da bismo ih ušutkali, već da bismo se temeljitije ispitali i disciplinirali. Čini se da je ta vizija povlačenja ukorijenjena u crkvenim ocima, osobito pustinjskim ocima, koji su se slavno potpuno povukli iz svijeta da bi bili s Bogom. To ga također povezuje s korizmom, koja je posebno formulirana za nove inicirane u ranoj Crkvi koji bi je vidjeli kao svojevrsno povlačenje od 40 dana koje podsjeća na našeg Gospodina u pustinji, kao i na lutajući Božji narod nakon Izlaska.

I znamo da ovo pustinjsko povlačenje nije bilo „povlačenje iz bitke“, već ulazak u nju, što je pokazano u životu svetog Antuna Egipatskog, koji se, čini se, doslovno borio s demonima u pustinji. Primjeru našeg Gospodina koji je ušao u pustinju „da bi bio kušan“ prethode riječi „Isus je bio pun Duha Svetoga“, za koje svatko tko poznaje Stari zavjet zna da znači „biti poslan u boj“. Na Gideona je, naprimjer, sišao Duh Sveti, i u tome je bila njegova moć i nadahnuće da pozove narod u bitku (Suci 6, 34).

To nam može pomoći, jer često na duhovni život gledamo kao na bitku u koju smo oštrije uronjeni dok smo „u svijetu“ sa svom njegovom bukom i iskušenjima. To je istina, ali bitka je intenzivnija kad se „povlačimo“ iz toga svijeta, jer tamo preispitivanjem i šutnjom otkrivamo da naš najveći neprijatelj nisu iskušenja i zamke svijeta, već naše ja. Jednostavan vodič s kojim Franjo Saleški završava svoju knjigu pomaže nam da vidimo kako lako zaboravljamo Boga, postajemo opušteni u disciplini i dopuštamo svom srcu da odluta u lažnu ljubav. Imao sam duhovnog mentora koji bi ponavljao frazu Oswalda Chambersa, protestantskog autora knjige Moje najviše za njegovo najviše: „Molitva nije priprema za bitku; molitva je bitka!“ U tome smislu, povlačenje nije mjesto gdje želimo ušutkati bitku kako bismo se duhovno obnovili; tu smo duhovno obnovljeni ulaskom u bitku.

U našem se bratstvu usredotočujemo na ideju povlačenja tijekom korizme i na vrlinu umjerenosti, koja je kardinalna vrlina koja naređuje unutarnjem čovjeku discipliniranje i usmjeravanje osjetila. Gledajući to kao disciplinu tijela i strasti, pomaže nam izbjeći predodžbu da je to nekakav mini godišnji odmor obavijen pobožnošću, neka vrsta opuštajućeg sastanka s Bogom. Naravno, postoje elementi odmora u Bogu i dopuštanja da nas On utješi. On to i čini. No, kad su se pustinjski očevi „povukli“, to nije bio odmor, već aktivna i intenzivna borba protiv sebe, protiv starog Adama koji pokušava istisnuti i odvratiti našu odanost Bogu. Povlačenje, dakle, nije priznavanje poraza, već jamstvo pobjede dok ratujemo protiv onoga što može donijeti našu propast, suptilnog, samoopravdavajućeg grešnika koji tek treba biti poražen u nama. Čini se da je taj lukavi vrag jedan od onih koji se može izbaciti „samo molitvom i postom“, što zvuči kao dobra duhovna obnova.

Jason Craig

 

Preuzeto uz dopuštenje se stranice thosecatholicmen.com

Preveo: K.P.

Foto: Unsplash