Kao netko tko se intenzivno borio sa skrupuloznošću, mogu posvjedočiti činjenicu da je to strašno iskustvo. Mislim da bi svaka ozbiljno skrupulozna osoba priznala da je preokupacija strahom od grijeha, propitivanjem je li ovaj ili onaj čin grijeh, osjećajem potrebe za ispovijedi u gotovo svakom trenutku itd., toliko obuzima da je gotovo potpuno lišava svake sreće.
Budući da su na ovaj način apsorbirane neizbježnom tjeskobom, skrupulozne osobe postaju poprilično nesposobne normalno funkcionirati među svojim vršnjacima. Najgore od svega, postaju nesklone duhovnom životu. Ukratko, skrupuloznost je ozbiljno štetna za vjernike koji je nose kao svoj križ. Stoga je izuzetno važno da oni koji se s njom bore ne budu prepušteni sami sebi. Kroz praktične savjete ponuđene ovdje, smatram ovaj članak načinom da im ponudim svoju pomoć.
Prije nego što naučimo kako pobijediti skrupuloznost, mislim da je korisno prvo stvarno razumjeti što je to. William Doyle (1873. – 1917.), SJ, razlikovao je „dvije vrste skrupula“. Postoje „prirodno intelektualne skrupule“, koje, kako kaže, „su zapravo samo sumnje“. Bezopasne i ne zahtijevaju liječenje, to su skrupule one vrste gdje, kada se jednom „moralno uvjeri da dotični čin nije grešan, skrupule nestaju“.
S druge strane, o. Doyle se osvrće na „skrupule koje utječu na inferiorni [ili osjetljivi] dio duše“. Emotivne prirode i koje najčešće utječu na prirodno osjetljive osobe, one prevladavaju nad razumom i potpuno iskrivljuju moralni sud. To čine, tvrdi o. Doyle, kroz „snažan dojam proizveden na osjetila“, koji privlači „silu koja se opire pukom iznošenju činjenica“.
Vjernici koji pate od ovih emocionalnih skrupula očajnički trebaju pomoć. Srećom, mudre osobe poput o. Doylea ponudile su svoje savjete kako bi im pokazale put naprijed. U knjizi Skrupule i njihovo liječenje, o. Doyle Doyle nudi pet općih „lijekova“ za one koji se bore:
- Molitva
- Budnost
- Borba protiv depresije
- Poslušnost
- Velikodušnost u samopobjedi
Prema o. Doyleu, posljednja dva lijeka „daleko su najvažnija“. Iz vlastitog iskustva naučio sam nešto posebno o nezamjenjivoj vrijednosti poslušnosti ispovjedniku. O. Doyle inzistira na tome da takva poslušnost mora biti „poslušnost djela“ i „poslušnost inteligencije“ – i da mora biti „savršena, povjerljiva i slijepa“, iako ne bilo kojem ispovjedniku, već „iskusnom“.
To su jake riječi; čak se i mene čine neugodnima. Pa ipak, upravo je problem sa skrupuloznošću to što nas onemogućuje da poslušamo ove riječi Svetog pisma koje nas potiču: „[Na] vlastiti razum se ne oslanjaj“ (Izr 3, 5). Iako često s dobrim namjerama, skrupulozne osobe uvijek odlučuju djelovati i vjerovati samo onako kako smatraju prikladnim. Mislim da bi bilo dobro da umjesto toga povjeruju ovim riječima našeg Gospodina: „Tko vas sluša, mene sluša, a tko vas prezire, mene prezire“ (Lk 10, 16).
Trebali bismo to činiti poput male djece poslušne svojim očevima, bez straha da se pokoravamo čovjeku umjesto Bogu. Ako je netko sklon takvom strahu, onda ga ostavljam s ovim pitanjem oca Doylea: „Možeš li sumnjati da se ove riječi koje je naš Gospodin izgovorio svojim apostolima odnose na svećenike, nasljednike njihova autoriteta nad pokajnicima?“
Izvor: catholicgentleman.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
