Kad sam bio mladić na fakultetu, prošao sam kroz ono što prolazi većina mladića – prvi izlazak. Usput, pronašao sam neke djevojke koje su bile privlačne i nastojao sam privući njihovu pažnju. Vodio bih ih na sladoled, u kino ili na bilo što drugo što se činilo kao pristojan spoj. Zatim bi uslijedio cijeli digitalni užas pravovremenih tekstualnih poruka i lajkova na Facebooku, nakon čega bi uslijedilo nemoguće razlučivanje sviđam li se toj osobi ili ne.
Neizbježno je, nakon nekoliko spojeva, uslijedila neugodnost definiranja veze. Jesmo li par? Ili samo prijatelji? Samo razgovaramo? Ukratko, scena izlazaka kakvu sam poznavao bila je jedno od najzbunjujućih mjesta – a za katoličkog muškarca koji je želio živjeti život u kreposti i svetosti – to je učinilo razlučivanje mog poziva gotovo nemogućim.
Zatim sam tijekom završne godine srednje škole upoznao jednu djevojku koja je to potpuno preokrenula. Nakon što sam joj jasno dao do znanja da me zanima izlazak s njom, sjeli smo i razgovarali o svrsi naše veze. Bila je predana i vjerna katolkinja, a i ja sam se trudio živjeti svetim životom. Dok smo razmišljali o prirodi naše veze, vrlo brzo je postalo jasno da bi naša veza trebala biti usmjerena prema onome čemu bi sve veze trebale težiti – nebu. Drugim riječima, veza koju sam imao s njom nije se u osnovi razlikovala od veze koju bih trebao imati s bilo kojom drugom osobom na planetu Zemlji – veza ljubavi – u kojoj je spasenje druge osobe stavljeno u prvi plan.
Nakon tog razgovora činilo se da se sve promijenilo u našoj vezi. Više nije bilo tjeskobe oko toga sviđa li joj se slika koju sam objavio na Facebooku ili hitnosti slanja toliko tekstualnih poruka u jednom danu. Najvažnije je da nikada nije bilo neugodne odluke kada je bilo prikladno reći te dvije male riječi: „Volim te.“ Umjesto toga, kada smo spasenje drugoga stavili u prvi plan, to je bilo očito – kao kršćani nemamo drugog izbora nego voljeti se.
Sve ovo ne znači da je naša veza bila puna duga i leptirića nakon što smo shvatili svoju svrhu. Zapravo, pretvorila se u jedno od najtežih iskustava u mom životu. Nakon što smo bili zaručeni gotovo cijelu godinu i samo nekoliko mjeseci udaljeni od vjenčanja – neprestani nemir nastavio je titrati u mom srcu. Iako sam i prije razmišljao o svećeništvu, ta je misao postala nepokolebljiva. I tako sam se suočio s mučnom odlukom da to spomenem svojoj zaručnici.
Nakon što smo prolili mnogo suza i jecaja, odlučili smo otkazati vjenčanje. Doslovno, jedno od najtežih iskustava u našim životima. Ali usred tog nezaboravnog razgovora toplog srpanjskog poslijepodneva, naš je razgovor završio s dvije najiznenađujuće riječi za takav trenutak: „Volim te.“ Unatoč prekidu zaruka i planovima za brak – naša temeljna narav se nije promijenila. I dalje smo željeli Božju volju i međusobno spasenje iznad svega.
Dok ovo pišem, tri sam godine u svojoj bogoslovnoj formaciji i nedavno sam formalno proglašen kandidatom za sveti red. Unatoč tome, još uvijek volim svoju bivšu zaručnicu. Očito je da nemam namjeru oženiti je i nismo romantično povezani – ali se svim svojim bićem nadam da ću je jednog dana vidjeti u nebu. Iako vrlo rijetko razgovaramo, često se molim za nju. Dao sam mnogo misa u njezino ime i radujem se danu kada ću biti svećenik koji će joj moći donijeti sredstvo spasenja kroz sakramente. Ukratko, iako ona nije moja osobna zaručnica, ona je u velikoj mjeri dio Kristove zaručnice (Crkve) – i nadam se da ću s njom slaviti u beskrajnoj radosti na Jaganjčevoj svadbenoj gozbi.
Dakle – zašto dijelim ovu priču sa svima vama? Jednostavno, zato što bih volio da sam sve ovo znao još kad sam tek počeo izlaziti. Kao katolički muškarci, nužno je da volimo žene s kojima izlazimo čak i prije nego što prvi put izađemo s njima. Kao što je sveti Ivan Pavao II. jasno dao do znanja u svojoj teologiji tijela, Bog je dostojanstvo svake žene odredio kao dužnost svakog muškarca. Bilo da smo u braku s određenom ženom 75 godina ili smo pozvani na doživotnu čistoću celibata, moramo tražiti spasenje za svaku ženu koju sretnemo – čak i za one s kojima izlazimo.
Blagodati ovog jednostavnog načela su brojne. Primjerice, otkrio sam da kada se ljubav prema drugome stavi na prvo mjesto, više nema igre mačke i miša tko se kome više ili manje sviđa. Isto tako, pitanja u vezi s čistoćom i čednošću postala su mnogo jasnija. Ako zapravo nastojim voljeti nekoga stavljajući njegovo spasenje na prvo mjesto, više nisam postavljao pitanje „Koliko je daleko predaleko?“ Umjesto toga, počeo sam razmišljati o načinu zaštite i održavanja dostojanstva moje partnerice kao moje glavne dužnosti i radosti. I kako smo rasli u čistoći, blaženstvo o tome da onaj čisti srcem istinski vidi Boga (Mt 5, 8) postalo je ostvarljivo. Ukratko, ljubeći drugu osobu prvom, proizlazi čistoća, a Božja volja postaje mnogo jasnija.
Čini se da je to najočitija stvar za katoličkog muškarca, ali kada su u pitanju romantične veze, primat ljubavi često kao da nestaje. Međutim, mogu vas uvjeriti da, ako uđemo u bilo kakav odnos s primatom ljubavi, uskoro ćemo se naći suobličeni samom Kristu koji je i Zaručnik i Veliki Svećenik. Iako ćemo nesumnjivo biti ranjeni kao što je On bio, nesumnjivo ćemo biti i dočekani u naručje Njegova Oca. I sve to ne mora čekati samo budući život. Zapravo, ako sada živimo u primatu ljubavi, već možemo početi pjevati s velikim mnoštvom nebeskim: „Radujmo se i kličimo i dajmo mu slavu jer je došla svadba Jaganjčeva i njegova se Zaručnica pripravila (Otk 19, 7).“
Izvor: catholicgentleman.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
