Na adresu našeg uredništva pristiglo je svjedočanstvo jedne osobe o njezinu iskustvu u Cenacolu. Svjedočanstvo donosimo u nastavku u cijelosti.
Da, bio sam u Cenacolu, i ne, Cenacolo nije samo za osobe koje se nalaze u paklu alkohola, droge, kocke, pornografije i sličnih poroka. I ne, Cenacolo nije komuna, kao što mnogi misle. Cenacolo je puno više od komune. I da, potrebno je razbiti svaku predrasudu koju većina ljudi obično ima o Cenacolu.
O tome kako je Cenacolo nastao nije potrebno pisati. Narav ovog svjedočanstva puno je više od toga. Cilj je iznijeti sebe, odnosno sve ono što sam uspio dobiti tamo boraveći svega – 40 dana.
Krenimo redom. U Cenacolo ulaze i mladići i djevojke. I oni s problemima, i oni bez njih. U Cenacolo ulaze i oni koji traže smisao života. Oni koji su izgubili vjeru, ili je nikada nisu niti imali. Nalaze ono što sami nisu niti znali da je moguće tražiti, a kamoli zadobiti. Tamo sam upoznao različite profile momaka. Od revnih ateista do gorućih molitelja krunice. Od velikih grešnika, do još većih obraćenika.
Moje svjedočanstvo nije na razini onih momaka i djevojaka koji su tamo proveli nekoliko godina. Ali, vrijedno je spomena, budući da može poslužiti kao shvaćanje toga što Cenacolo zapravo jest. Jednog ljeta, odlučio sam se odvažiti i ući u tu zajednicu na 40 dana, kako bi oni rekli, „na iskustvo“. I bilo je to iskustvo. Iskustvo koje pamtim i danas, pet godina nakon izlaska iz zajednice.
Sve s čime sam se susreo, moram priznati da nisam očekivao. Zapravo, pri ulasku, nisam očekivao ništa, ali jednako tako, nisam ni očekivao niti zahtjevnost života kojim se tamo živi. Zapravo, mislim da je to bio odraz moje općenite spremnosti na zahtjevnost i umiranje sebi u svakodnevnim situacijama.
Rano sam lijegao i rano se budio, puno sam molio i puno sam radio. Bio sam bez mobitela, u kontaktu s realnošću. Učio sam se kako biti zahvalan na apsolutno svemu – počevši od zraka koji dišem, hrane koje imam (koliko god ona oskudna bila), i na onom najbitnijem – povjerenju u Providnost.
U početku sam se teško priviknuo na život bez mobitela. Na život bez redovitog provjeravanja poruka, društvenih mreža i čitanja vijest. Odsutnost jednog otvara oči za prisutnost drugog – ili možda – Drugog. Zanimljivo i paradoksalno, ali vjera u Cenacolu kao da ima svoj poseban „miris“.
Cenacolo te uči zahvalnosti. Ne nekom fanatizmu, nego realnoj zahvalnosti. Sjećam se, jedne noći imao sam noćnu moru u kojoj sam sanjao da sam nekako „sa strane“ uzeo svoj mobitel i počeo listati po njemu. Probudio sam se usred noći i shvativši da je to bio san, bio zahvalan što i dalje nisam pokleknuo, što i dalje pristajem na život koji Crkva preko Cenacola liječi – liječi one koji su ranjena, ali i sebična srca.
Hrane je uvijek bilo dovoljno, ne previše, nego baš onoliko koliko ti treba. Ne za prejedanje – već za ono za što ti zaista treba – za normalno funkcioniranje te za svakodnevni rad. Spavao sam onoliko koliko je bilo potrebno, a balans između molitve i rada pomagao je u vršenju svakodnevnih obaveza.
Sebičan sam. Zato mi je i bilo teško. Nisam htio vjerovati, a u Cenacolu kao da sam shvatio zašto vjerovati. Tražio sam svoju vlastitu ugodu i, da se razumijemo, tražim je i dalje, ali u Cenacolu sam shvatio da se svijet ne vrti oko mene. Shvatio sam da postoje ljudi koji su potrebniji pažnje i ljubavi od mene. Shvatio sam da je vjera stvarnost, svakodnevna stvarnost. I ono meni najvažnije – shvatio sam što znači živjeti u sadašnjem trenutku. Po izlasku, ostao je onaj najteži zadatak – živjeti i dalje sve ono što znam da je ispravno…
Odvaži se i ti, nemaš što za izgubiti, možeš samo dobiti.
Foto: comunitacenacolo.it
