Razgovarali smo s Robertom Rukavinom, suprugom, ocem desetero djece, poduzetnikom, laikom angažiranom u svojoj župi i u obiteljskom pastoralu. Kako je izgledao njegov put obraćenja, je li se ikad nadao da će biti suprug i otac desetero djece te kako se snalazi kao poduzetnik i otac brojne obitelji – pročitajte u redcima koji slijede.

Kako je izgledalo tvoje odrastanje?

Kad se sad prisjećam svog djetinjstva, zapravo je bilo vrlo lijepo. U njemu kao da sam imao dva života: jedan u gradu za vrijeme trajanja nastave u školi, a drugi za vrijeme praznika uživanja kod djeda i bake u Gospiću. Iako sam od najranijeg djetinjstva bio vezan uz Crkvu (vjeronauk, sakramenti), ipak kod kuće nismo prakticirali vjeru, i žalim da taj dio odrastanja nisam imao sa svojim roditeljima i bratom. Nismo zajedno molili, ne sjećam se da smo ikada bili zajedno u crkvi sve do moje ženidbe…

Što si sve prošao prije nego što si upoznao svoju Nadu?

Odrastanje u gradu je jako izazovno, pogotovo u vrijeme puberteta… Izlasci, zabave s prijateljima, prve cigarete, alkohol i ostali poroci bili su svakodnevica. Mislili smo da tako treba živjeti, da drugačije ne postoji i da tako žive pravi muškarci. Mladi, zgodni, privlačni – nažalost, bez puno pameti!

Što te oblikovalo ili imalo velik utjecaj na tvoje odrastanje?

Iako u obitelji bez Boga, kod nas se uvijek cijenilo poštenje. Tati je to bio moto života, i tako su nas roditelji odgajali.

Kako je izgledalo tvoje hodanje s Nadom?

Nada je došla nakon mog vapaja Gospodinu da ne želim više živjeti tako kako živim. Zamolio sam Ga da upoznam djevojku koja će mi biti supruga, da ja to ne moram znati unaprijed, ali ta koju upoznam neka to i bude. Prošlo je možda nekoliko tjedana i upoznao sam Nadu. Naravno, ja sam zaboravio na molitvu koju sam imao i naša je veza u početku bila vrlo svjetovna, površna, sve do Nadina obraćenja.

Jesi li ikad mislio da ćeš živjeti čistoću prije braka?

Naravno da ne, nisam ni znao da to postoji i što je to zapravo, dok mi moja tadašnja djevojka Nada nije rekla da ne želi više imati odnos sa mnom prije braka, ali da nije ni sigurna da će se udati!

Što je bilo okidač za jedan takav veliki preokret u tvome životu?

Kad mi je to rekla, prvi put u životu do tad ostao sam nasamo s Isusom! Rekao sam Isusu da ne razumijem to što ona govori, rekao sam Isusu da je volim, da je ne želim zbog toga ostaviti, ali rekao sam i, ako to ona radi zbog Njega, da ću to poštivati. Bilo je to moje prvo DA Gospodinu i od tad se sve počelo mijenjati u mom životu!

Oduvijek si se vidio kao obiteljski čovjek, no jesi li ikad mislio da ćeš imati tako brojnu obitelj? Što je tebe i Nadu potaknulo da se toliko otvorite životu?

Nikad nisam mislio da ću imati veliku obitelj. Razmišljao sam da ću imati dvoje djece, već troje mi je nekako bilo čudno… Međutim, kako smo sazrijevali u vjeri, tako smo se uvijek pitali bi li mogli još jedno? Osjećali smo da možemo i tako smo dolazili do devetog djeteta. S devetim smo rekli to je to. Međutim, Gospodin nije tako razmišljao. Kao poseban poklon nama poslao nam je Petra Bogdana, jedino naše dijete koje nismo mi planirali…

Parovi s više djece često kažu da što je više djece, to ih je lakše odgajati. Je li tako i u tvojoj obitelji?

Da, radi se samo o tome kako tko zamišlja svoj život. Ako prihvaćam svoj život kao žrtvu Bogu, onda zahvaljujem Bogu na svemu, i na najmanjim sitnicama, i ne gledam na propuštene stvari ili događaje kao na tragediju, već se tješim Isusovim riječima: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.‟ U mnogobrojnim obiteljima ovi mlađi sve kopiraju od starijih i ne trebaš im posebno nešto objašnjavati. Veći je problem onih prvih dvoje-troje koji su u svemu bili prvi, pa tako i u pubertetu, školi, izlascima, vjeri…

Kako se ti snalaziš u svojoj ulozi oca?

Ne znam, zahvaljujem Bogu na povjerenoj obitelji. Meni i suprugi je Bog povjerio desetero djece. Nije me pitao imam li završen tečaj ili školu za to, koju sam školu pohađao, ili smatram li se sposobnim. Znam da nisam idealan ni suprug ni otac. Sigurno je da bi imali zamjerke na mene, ali znam i da se trudim, da želim biti bolji!

U jednom si intervjuu izjavio da ne bi imao toliko djece da nemaš vjere. Uspijevate li ti i Nada približiti vjeru svojoj djeci?

Pa da, treba vjerovati Bogu i biti spreman na trpljenje, ali vjerovati da će sve biti dobro. Vjerujem da smo uspjeli usaditi im vjeru! Nije to posao od jednog dana, to je život. Ili tako živiš ili ne. U našem životu uvijek su mogli vidjeti da smo stavljali Božju volju ispred naše, da smo se uvijek pouzdavali u Božju providnost.

Što ako jedno vaše dijete jednog dana odluta od vjere?

To je strašna bol koju može samo roditelj osjetiti. Nažalost, to vrijeme jako brzo dođe za vrijeme njihova puberteta. Vrijeme kad se srame, propitkuju, uspoređuju, ne shvaćaju… Mislim da kad dođu takvi trenutci zapravo opet Bog propitkuje našu vjeru kao roditelja: „Vjeruješ li da će biti sve u redu?‟ I onda moliš i postiš, i vjeruješ da će sve biti dobro. To su trenutci gdje nas Bog odvaja od svega zemaljskog i onog najmilijeg – djece, gdje traži da ih prepustimo Njemu, jer kad nestane naš glas i naše nastojanje i savjetovanje, u toj tišini napokon može progovoriti Bog, a kad Bog progovori, njima nestaju naše patnje.

Kako izgleda vaša obiteljska svakodnevnica?

Nažalost, a za neke stvari i na sreću, dolazak virusa unio je promjene u naše živote. Onaj ustaljeni raspored od molitve, škole, posla, večernje molitve i počinka malo se promijenio…
Molitva je ostala ista samo u nekim drugim terminima, ali bitno je reći da smo kao obitelj prisutni na svakodnevnoj zajedničkoj molitvi krunice s ostalim obiteljima na FB grupi „Obitelji s krunicom u ruci‟. Dakle, početkom izolacije osjetio sam poticaj da moram ponuditi i drugim obiteljima molitvu, da osjete zajedništvu s nama, i tako od 20. ožujka ove godine molimo krunicu i to na različitim jezicima, jer molimo na Gospine nakane i molimo za cijeli svijet. I tu je bitno naglasiti da uz roditelje mole djeca s velikim oduševljenjem!

Često kažeš da je brak zajedništvo dviju osoba koje Bog brusi kao dijamant. U kojim područjima vidiš da je tebe Bog izbrusio?

Da, dijamant nema sam po sebi veliku vrijednost sve dok ga vješte ruke brusioca ne izbruse do savršenstva, i tad postaje neprocjenjiv. Takav je i brak dvoje supružnika koje dozvoljavaju Bogu da ih brusi. Jedno je mladenački život, a drugo je ući u brak i biti suprug i otac. Dozvoliti Gospodinu da brusi i oblikuje znači dozvoliti Gospodinu da odreže i izbrusi sve ono što ne valja. A ne valja dosta stvari, od samovolje, samodopadnosti, oholosti, uživanja, nespremnosti na žrtvu, lijenosti, življenja svog života… Sve to Gospodin brusi u braku, a posebno u velikim obiteljima!

Voditelj si kršćanske udruge „Kup-Karmel‟ s kojom od 2002. godine organiziraš hodočašća u Međugorje, a od 2010. čitave obitelji dovodiš Kraljici mira u Međugorje. Što te potaklo da organiziraš sva ta hodočašća, a osobito hodočašća obitelji?

Kad sam osjetio u Međugorju da Bog postoji, kad sam osjetio da me Gospa poziva na promjenu života i kad sam s Gospom započeo mijenjati svoj život, osjetio sam također da tu milost ne smijem zadržati samo za sebe, već da moram to pokušati prenijeti i drugima… To je bio i ostao jedini razlog zašto organiziram hodočašća i sve ostale akcije koje sam organizirao vezane za Međugorje. 2010. godine dobio sam poticaj napraviti nešto i za obitelji, pa sam počeo organizirati svake godine hodočašće obitelji u Međugorje. To je svojevrsna duhovna obnova za čitave obitelji, jer je to uvjet da po povoljnijoj cijeni prisustvuju hodočašću. Čitav program prilagođen je i roditeljima i djeci. Lani je bilo 14 autobusa, a ove sam godine prije slučaja s koronavirusom imao prijavljen 27. autobus obitelji iz Slovenije, Hrvatske, obitelji porijeklom iz Filipina i Indije… Posebno me veseli što se tom hodočašću nekako najviše raduju djeca kojih je lani bilo preko 300, a najviše ih veseli noćna pobožnost križnog puta na Križevcu i besplatni sladoled kod Gospe na Podbrdu. Za sve informacije o hodočašćima pratite stranicu: www.kup-karmel.com.

Ti i Nada ste se vrlo mladi odlučili na pokretanje vlastite tvrtke. Potrebno je puno pouzdanja u Boga i upornosti za takvo što. Biste li se danas, u ovakvim vremenima, odlučili na to?

Vjerojatno da, jer smo na to zapravo bili primorani. Puno smo puta Bogu zahvaljivali što imamo vlastiti posao zbog toga što smo sami odabirali što želimo i s čime želimo raditi, a s čime ne. Dugo smo godina bili zastupnici jedne strane tvrtke i uvijek strepili kakvu će reklamu poslati i da li će ona biti u skladu s našim uvjerenjima. Prije dvije godine pokrenuli smo vlastiti brand „Hope‟ sa znakom golubice koja simbolizira Duha Svetoga i na to smo posebno ponosni, jer i preko svjetovnih stvari širimo pozitivnu poruku i naviještamo kraljevstvo Božje!

Što bi poručio mladima koji razmišljaju o kretanju u poduzetništvo?

Poručio bih im da u svemu, pa tako i u tome, ne idu nošeni svojim idejama, nego da u svemu traže Božju volju. Biti uspješan u poslu nije najvažnije, prije svega je najvažnija obitelj, a Bog će se pobrinuti da bude svega dovoljno. Pa čak i posao može ovisiti o Božjoj providnosti. Nekad ide odlično, nekad ne, nekad puno radiš i ne postigneš željene rezultate, a nekad ne nastojiš oko ničega, a posla koliko hoćeš. Sve je u Božjoj ruci, neka mole i znat će što treba napraviti.

Osmislili ste i društvenu igru „Na putu s Marijom‟ i plišanu Gospu. Kako je došlo do toga?

Potpuno nenadano. Plišana Gospa je davna ideja, ali je trebalo desetak godina da se upustimo u realizaciju, i stvarno sam presretan kad vidim slike obitelji u koje je došla, koliku je utjehu Gospa preko te plišane Gospe pružila djeci u bolnicama. Igra „Na putu s Marijom, majkom Isusovom‟ došla je odjednom i znao sam odmah da se trebam posvetiti tome i napraviti je. Igra je zabavna za obitelji jer igrajući uče o Bibliji, zajedništvu i da nije najvažnije pobijediti nego biti na pomoći ostalim sudionicima u igri…

Imate li planove za još kakve slične društvene igre ili plišane igračke?

Prije par mjeseci imali smo promociju biblijske igre pantomime. Opet sam posebno ponosan na tu igru jer je crteže za kartice nacrtao moj tada trinaestogodišnji sin. Radi se o preko 150 kartica s crtežima i tekstom biblijskih likova i biblijskih događaja. Igra je vrlo zabavna i djeca su je odlično prihvatila.

Uz sve navedeno, ti i Nada ste vrlo aktivni i u župi. Na koji se način dajete na raspolaganje svojoj župi? Kako uspijevate sve to izvesti uz obiteljske i poslovne obveze?

Uvijek smo dostupni župniku i aktivno sudjelujemo u pastoralu župe. Kad razmislim, ni sam ne znam kako. Bilo je dana kad su se obaveze znale nagomilati, ali onda sam shvatio da i za to moram moliti Boga da mi On napravi raspored! Budući da je On Gospodar moga vremena, molio sam da mi obveze dolaze jedna za drugom, a ne sve odjednom, i tako je bilo i tako to ide… Iz dana u dan ne razmišljajući o sutra!

 

Razgovor vodio: Krunoslav Puškar

Foto: privatna arhiva obitelji Rukavina