Povodom Međunarodnog dana obitelji razgovarali smo s Vladom Hoblajem, posvojiteljem i udomiteljem iz Murskog Središća. Pročitajte što je potaknulo njega i njegovu suprugu da se odazovu na poziv posvojitelja i udomitelja, s kakvim su se izazovima suočavali na tome putu i kakve plodove toga poziva danas uživaju.
Godine 2018., Vi i Vaša supruga dobili ste nagradu „Ponos Hrvatske‟ za Vašu hrabrost i nesebičnost kod udomljavanja i posvajanja djece. Gledajući unazad, kako je uopće došlo do toga da postanete udomitelji i posvojitelji? Jeste li ikad mislili da će to biti Vaš životni poziv?
Moja supruga Marina je oduvijek željela biti mama, no moj put do očinstva bio je nešto drukčiji i podosta krivudav.
Naime, cijelu me mladost toliko mučilo pitanje smisla života da sam čak jednom prilikom svojoj majci predbacio što me je rodila, a da me nikad nije pitala želim li uopće živjeti. Moji su heroji bili rock zvijezde koje su rano napustili ovaj svijet ostavivši mu svoju glazbu kao trajni odjek tog pitanja i vapaja. Smatrao sam tada da je uvođenje djece u ovaj svijet praznine odgovornost o kojoj odrasli ne razmišljaju dovoljno. To i danas vjerujem kad su djeca posljedica gole požude i neželjena, no tada mi se činilo, čak i kad se rađaju iz ljubavi, da je ta ljubav često tek romantični izgovor za donekle sebične želje njihovih roditelja za osobnim i bračnim ispunjenjem, a da se ne zapitaju hoće li im dijete svoje postojanje smatrati vrijednim ili ispraznim. Zato se nisam mogao zamisliti nijemim pred najvažnijim pitanjem koje bi mi moje vlastito dijete moglo postaviti pa mi se tada rodila pomisao da bih, ako ikad nastavim živjeti, radije posvojio neko već rođeno dijete. Kad bi me ono pitalo o smislu, mogao bih mu iskreno odgovoriti da ne znam, ali da mu mogu ponuditi svoje očinstvo na našem zajedničkom putu kroz prolaznost.
I dok su mi svi govorili kako ne smijem razmišljati tako negativno, nemalo sam se iznenadio kad sam u samom Svetom pismu naišao na potvrdu svojih stavova. Nisam mogao vjerovati koliko se u knjizi Propovjednika često ponavlja fraza „ispraznost nad ispraznostima, sve je ispraznost…‟. Bilo mi je kao da sam konačno našao prijatelja koji se slaže sa mnom. Zar je moguće da je taj prijatelj sam Stvoritelj života? Osjećaj da svoje sumnje mogu slobodno podijeliti s Bogom i da me On čuje i razumije sve me više privlačilo čitanju Biblije kroz koju sam s vremenom sve svoje odgovore našao u osobi i djelu Isusa Krista.
Začudo, novootkrivena radost života nije mi odagnala razmišljanja o posvojenju. Štoviše, kako sam počeo uviđati da prihvaćanjem Krista za svog Spasitelja i Gospodina na neki čudesni način postajemo posvojena djeca nebeskog Oca (Iv 1, 12; Ef 1, 5), onda je pomisao o posvojenju dobila svoju uzbudljivu potvrdu. Pa zašto ne bismo i kao obitelj živjeli tu prekrasnu istinu? I tako smo u periodu od 1990. do 1998. godine Marina i ja posvojili petero djece (šesto smo posvojili 2018.), dok smo se za udomiteljstvo odlučili 2009. godine, nakon što smo zatvorili svoj obiteljski posao. Budući da smo od roditelja naslijedili veliku kuću i već stekli podosta iskustva s posvojenjem, a ja se uz to bavio kršćanskim savjetovanjem, osjećali smo da bi nam udomiteljstvo moglo biti Božji poziv za ostatak života.
Za koliko se udomljene i posvojene djece sada brinete? Koliko je udomljene i posvojene djece dosad našlo svoj krov nad glavom u Vašemu domu? Jeste li gledali na životne okolnosti pojedinog djeteta prije nego što ste se odlučili otvoriti mu vrata Vašeg doma?
Nakon što su nam se već tri kćeri udale i osamostalile, trenutno s nama živi preostalo troje posvojene te petero udomljene djece (od ukupno desetero koliko ih je do sada bilo kod nas na udomljavanju). A od tih petero, jedan je mladić već navršio 21 godinu pa je time formalno izašao iz udomiteljskog sustava, no mi smo mu ponudili da nastavi živjeti s nama do svog osamostaljenja. Uz to, od kada je dobila posao u našem gradu, a muž joj radi na terenu, često nam se u kućanstvu pridruži i jedna od već udanih kćeri s unukom.
Nikada nismo gledali na okolnosti ili pozadinu djece. To je bio i ključni razlog zašto smo relativno lako mogli posvojiti više njih. Štoviše, za svako smo se posvojenje dogovorili i obvezali telefonom prije nego bismo uopće i vidjeli dijete. Osim prve djevojčice koju smo dobili potpuno zdravu, sva su ostala s određenim posebnim potrebama, a od udomljene djece sva su romske pripadnosti.
S kakvim ste se sve izazovima susreli Vi i Vaša supruga prilikom odgajanja djece? Sigurno je svako dijete bilo izazov samo po sebi i zahtijevalo je poseban pristup u odgajanju i postavljanju na vlastite noge.
S obzirom da su sva naša djeca osim prvog s nekim posebnim potrebama, a udomljena uglavnom odgojno zapuštena, odgoj svakog od njih je bio određeni izazov. Učili smo u hodu, ali nam je veliki temelj bilo znanje i vještine koje sam usvojio u radu udruge za kršćansko savjetovanje „Nada za život‟ koje sam osnivač i voditelj.
Prvo od teže posvojive djece bila nam je djevojčica oboljela od celijakije, a kao beba je još bila i alergična na mlijeko. S njenim smo odrastanjem otkrivali i njene druge poteškoće u vidu disleksije, disgrafije, epilepsije i blažeg oblika kognitivnih ograničenja. Na početku je bilo teško, no njezin nam je napredak donio pouzdanje da se možemo nositi s takvim izazovima pa smo se kasnije lakše odlučili posvojiti ostalu djecu s posebnim potrebama. Što se tiče udomljene djece, ona su nam sva došla zapuštenih odgojnih navika pa smo i njima trebali pristupiti na specifičan način. Učili smo u hodu, a meni je osobno veliki oslonac bilo znanje i vještine koje sam stekao u udruzi za kršćansko savjetovanje „Nada za život‟.
Danas vlada velika kriza očinstva. Mnogi muškarci ne žele postati očevi, a kada postanu, nerijetko ne znaju ponuditi primjer pravoga oca. Kako ste se Vi osobno snašli u ulozi oca? Tko je Vama bio uzor u tome?
Koliko god je majka nezamjenjiva, mislim da je uloga oca podcijenjena, naročito u kasnijoj djetetovoj dobi. Današnja kultura i svjetonazor sve više želi izbrisati razlike između spolova, pa tako i između majčinstva i očinstva, a ja vjerujem da, iako nas je Bog stvorio jednako vrijednima, namijenio nam je donekle različite uloge. I dok je majka sinonim za toplinu i bliskost, otac je taj kojeg dijete naročito treba da stekne osjećaj vrijednosti, identiteta, mjeru pravednosti i vjeru u perspektivu. Zato se bojim da društvo nije ni svjesno koliko je kriza očinstva velik problem. Nekad su očevi radili kod kuće pa su svojoj djeci bili mentori u usvajanju životnih vještina, dok je danas čak i u obiteljima s oba roditelja otac rijetko kod kuće zbog naravi i zahtjeva posla.
Ne znam statističke podatke za Hrvatsku, ali me iznenadio kad sam nedavno pročitao da u afroameričkoj zajednici u SAD-u, čak dvoje od troje djece živi i raste bez svojih očeva. Mislim da je teško osporiti vezu između nedostatka očeve figure s većom ranjivosti te zajednice u vidu prepuštenosti kriminalu i prostituciji, izloženosti siromaštvu, težoj integraciji, kao i drugim otegotnim okolnostima u njihovoj životnoj perspektivi.
Srećom, kad zemaljski otac ne ispuni svoju ulogu, prihvaćanjem Isusa Krista svakom ostaje mogućnost dobiti savršenog nebeskog Oca koji je onaj konačni koji nam može dati pravu vrijednost, identitet i odgoj za vječnost.
A kako sam se snašao u toj ulozi? Pa, otac se postaje onog trenutka kad se rodi ili posvoji dijete, a nakon toga se biti ocem uči cijelog života. Radio sam greške i još ih uvijek radim. No zapazio sam da djeci nije teško te greške oprostiti kad se uvjere da im oca vodi dobronamjernost, stabilnost, predvidivost, pravičnost i ohrabrivanje. Na mom putu očinstva puno mi je pomogao moj mentor dok sam 1998. godine polazio tečaj za kršćansko savjetovanje u Budimpešti. Nikad neću zaboraviti njegove jednostavne riječi da ja ne trebam na sebe uzeti teret i obavezu da dobro odgojim svoju djecu. Moja je jedina obaveza da ih volim i discipliniram. Sve ostalo trebam prepustiti Bogu.
Zato mi je najveće oružje i oruđe u toj ulozi mir Kristov. Pod tome ne mislim nekakvu religioznu mističnost, nego na osjećaj osobne potvrde, ispunjenja, prihvaćenosti i ljubavi na koju mogu računati bez obzira na sve što me može snaći. Nitko ne može živjeti bez osobnog mira, no problem je ako ga tražimo na krivom mjestu. Kao roditelji, a naročito kao očevi, izloženi smo velikom iskušenju da se tom miru nadamo u vidu uzvraćene ljubavi svoje djece te dobrim rezultatima našeg utjecaja u njihovom odrastanju. Nažalost, takva očekivanja vrlo lako bude strah od neuspjeha zbog čega možemo neprikladno reagirati što opet može djecu navesti na buntovnost pa se začas nađemo u začaranom krugu. Ako sva svoja očekivanja prepustimo Bogu, a mi svoj mir nađemo u Onome čiji je život počeo (Lk 2, 14) i završio (Iv 14, 27) obećanjem mira, onda i djeca imaju više prostora za samoispravljanje. U prilog tome možda može poslužiti i šaljiva anegdota nekog mladića koji je izjavio da, dok je imao 13 godina, činilo mu se da njegov otac najgluplji čovjek na svijetu, a kad je navršio 17 nije se mogao načuditi koliko je otac napredovao u te četiri godine.
Vjerujem da životni poziv udomitelja i posvojitelja nije moguće živjeti bez vjere. Koliko Vam je bitna vjera i kako je prenosite na svoju udomljenu i posvojenu djecu?
Iz prethodnih je odgovora zasigurno već očito koliko nam je odnos s Bogom važan. Ja iskreno vjerujem da najvrjednije što sa svojim životom možemo učiniti jest upoznati Onoga koji nam je taj život poklonio i povjerio. A meni i nama On je dao zaista puno – dobru djecu, zdravlje, materijalnu sigurnost, osobnu ispunjenost, tisuće prijatelja, društvenu podršku, da nabrojim samo nešto od Njegove bogate riznice. Zato ga i želimo iskreno približiti svojoj djeci, ne zbog tradicije ili obaveze, nego zbog same istine da ih njihov Stvoritelj ljubi više nego ih njihovi roditelji mogu ikada ljubiti, te da im je Isus Krist tu ljubav pokazao svojom smrću na križu nudeći im u njoj oproštenje grijeha, novi život i vječno spasenje (Iv 3, 16). Ne možemo kriti da nam je velika želja da svako naše dijete prepozna tu Božju ljubav kao svoju najveću inspiraciju i nadahnuće, ali u tome želimo biti i obzirni kako oni duhovnost ne bi doživjeli nametnutom, nego nečim što će svojim odrastanjem sami željeti sve više otkrivati.
U svemu tome vjerujemo da odgoj u vjeri donosi još jedan veliki blagoslov. Naime, primijetili smo da djeca lakše i iskrenije prihvaćaju autoritet svojih roditelja kad vide kako i njihovi roditelji poštuju nekog iznad sebe. Destruktivna buntovnost djece je često očekivana posljedica krize svih autoriteta koja je tako izražena u našem vremenu.
Mnogim je bračnim parovima posvajanje ili udomljavanje djece posljednja opcija ili uopće nije opcija. Većina želi isključivo „vlastito‟ dijete, čak i onda kada im to biologija ne dopušta. Kako takvim bračnim parovima približiti činjenicu da svoje očinstvo i majčinstvo mogu ostvariti posvajanjem ili udomljavanjem.
Meni je oduvijek bilo žao da posvojena djeca budu „B varijanta‟. Ta tko se može pohvaliti da je svojim rođenjem ili kao mala beba učinio nešto zbog čega bi imao privilegiju da ga podižu biološki majka i otac? Zato mislim da nije fer da na djecu kojima je to uskraćeno treba gledati kao na neku vrsta rezervne ili čak zadnje opcija.
Dakako da trebamo razumjeti prirodnu i Bogom danu težnju za djetetom koje je začeto i rođeno ispod majčina srca, pa i moguću početnu nelagodu u prihvaćanju tuđeg djeteta kao svog. Zbog toga je mudro u taj odnos krenuti polako, možda ohrabren nečijim poticajnim svjedočanstvom, a svakako u molitvi i povjerenju da će Bog svaki bračni par koji se odvaži krenuti tim putem voditi korak po korak putem čiji kraj samo On vidi i od kojeg će On sigurno napraviti prekrasnu životnu avanturu. A u prilog tome da se ne trebamo bojati posvajanja želio bih podijeliti nešto što sam tek s vremenom otkrio, a to je da ni ja ni moja braća nismo voljeli i poštivali svoje biološke roditelje na način na koji to čine naša posvojena i udomljena djeca.
Ipak, mislim da je dobro upozoriti da se posvojitelji suzdrže od romantičnih očekivanja. Posvojenje nije čin altruizma u kojem bi se dijete trebalo osjećati dužnim što smo mu spasili život, pa čak ne primarno ni sredstvom za ispunjenje roditeljske čežnje. Svako dijete je osoba pred kojom je samostalan život, a vrijeme njegova odrastanja predivna je privilegija roditeljstva. Zagušimo li dijete svojim zagrljajem, ono će ga se nastojati osloboditi, no ako ga odgajamo za slobodu, ono će nam se uvijek vraćati iz ljubavi.
No koliko god je vrijedno poticati na posvojenje, još je potrebnije govoriti o ljepoti i potrebi udomiteljstva. Jer dok je djece za posvajanje daleko manje od potencijalnih posvojitelja, u Hrvatskoj ima čak tisuću djece koja žive u institucijama i čeznu za obiteljima, a male su šanse da će ih netko udomiti. Iskreno bih volio ako bi i ovaj intervju potaknuo koju obitelj da otvori svoje srce i svoj dom onima koji ga nemaju.
Vi ste se u svakom pogledu otvorili životu. U Vašem domu na nedjeljnom ručku bude tako i preko 20 osoba, čime se ne može mnogo obitelji pohvaliti. Kako komentirate mnoge bračne parove koji žive po starom zwei-Kinder sistemu, po kojem se dvoje djece u obitelji smatra svojevrsnim plafonom, a koji su se na dan svog vjenčanja zavjetovali da će biti otvoreni životu?
Mislim da se kao glavni razlog zašto se bračni parovi ustručavaju imati više djece često navode financijska ograničenja. To je svakako razumljivo u okolnostima nestabilne ekonomije, no kad bi materijalne okolnosti doista bile presudna prepreka, onda bi teško bilo objasniti kako to da su velike obitelji češće u siromašnim društvima i težim uvjetima života. Naravno da svako dijete ima svoje potrebe i odgovorni roditelji mu ih žele ispuniti, no tu matematiku ne smijemo raditi bez Boga. Umjesto da se oslanjamo samo na sebe, trebamo Njemu dati priliku da se dokaže upravo u našim ograničenjima. A On to želi i čini. Štoviše, upravo u povjerenju da će se Bog brinuti za nas raste i naše iskustvo vjere i pouzdanja.
U krizama u koje smo mi zapadali svojim obiteljskim poslovanjem, meni su uvijek bile veliko ohrabrenje riječi iz 37. psalma: „Mlad bijah i ostarjeh, al` ne vidjeh pravednika napuštena ili da mu djeca kruha prose‟ (Ps 37, 25). Čak vjerujem da nam je najveći dobitak u vremenu dok smo prolazili kroz bankrot obiteljskog poduzeća bilo to da nam je većina djece tada bilo u tinejdžerskom uzrastu pa su u svom najzahtjevnijem razdoblju učili živjeti u materijalnim ograničenjima te se zajedno s nama roditeljima iz dana u dan povjeravali Bogu za naše potrebe. Danas više nismo u krizi, ali mislim da im je to dalo važnu poruku da ih Bog nikad neće ostaviti.
Ja vjerujem da i u toj dilemi možemo uvidjeti kako je Bog kakvog nam Biblija predstavlja Bog paradoksa. On sam se na slikovit način takvim predstavlja kroz proroka Izaiju kad veli da koliko je nebo visoko iznad zemlje, tako su i Njegove misli iznad naših misli (Iz 55, 9). Tako se onima koji vjeruju da će im biti lakše i lagodnije živjeti s jednim djetetom često dogodi da im to jedno dijete bude odgojno i materijalno zahtjevnije nego da su ih imali više. Naše je iskustvo da je živjeti u velikoj obitelji značajno lakše. I to ne samo zato jer se obiteljske obaveze raspodjele pa i djeca nauče pomagati jedni drugima, nego ponajviše zato što je velika obitelj odgojno i emotivno stabilnije okruženje. Naime, djeca rijetko zapadaju u svoje emotivne krize u isto vrijeme pa se u većoj obitelji te krize onda i lakše prebrode među ostalom braćom i sestrama. Dočim kad sin jedinac ili kći jedinica dođe u krizu, onda se odmah cijela obitelj ljulja. Pa i kad jednom odrastu, djeci će biti i lakše i ljepše živjeti ako će moći i nadalje računati na bratsku pomoć i podršku.
Što je „Kuća mogućnosti‟? Što Vas je potaklo na pokretanje tog projekta? U kojim se još projektima dajete?
Projekt „Kuća mogućnosti‟ smo pokrenuli kad smo uvidjeli da udomljena djeca završetkom svog školovanja moraju napustiti sustav socijalne skrbi, a da većina od njih u tom trenutku ne posjeduje ništa – nemaju stan, posao, novac, obitelj, a često ni predodžbu o životu izvan ustanove ili svoje udomiteljske obitelji. U takvom se stanju oni često vraćaju u okruženje iz kojeg su bili izuzeti ili postaju žrtve poroka, kriminala i prostitucije, pa onda sav trud i sredstva koje je društvo uložilo u njihovo odrastanje mogu biti nepovratno izgubljeni, zajedno s njihovim mladim životima.
Projekt „Kuća mogućnosti‟ zamišljen je kao socijalni projekt koji to želi promijeniti stambenim zbrinjavanjem i programom stručnog mentorstva. Namjera je da se te mlade opremi potrebnim životnim vještinama kako bi u periodu do dvije godine postali spremni za samostalni život. Program mentorstva obuhvaća pomoć u pronalaženju zaposlenja, u upravljanju osobnim financijama, vještine služenja računalom i moguće učenje stranog jezika, socijalne vještine, ali i one sasvim praktične kao što su kuhanje, čišćenje i briga o vlastitoj higijeni i zdravlju.
Osim toga projekta u kojem smo osobno bili više angažirani do prošle jeseni, supruga i ja aktivni smo u još nekoliko udruga. Supruga je predsjednica „Udruge udomitelja djece Međimurja‟, a ja udruge za kršćansko savjetovanje „Nada za život‟ i „CornerstoneArts Hrvatska‟, udruge koja se bavi kazališnim produkcijama s kršćanskom tematikom. U posljednje smo vrijeme oboje sve više posvećeni promociji udomiteljstva, i to naročito među vjernicima.
Što Vam je poticaj svakog dana u svim Vašim aktivnostima? Koji su Vam planovi za budućnost?
Meni je osobno najveći poticaj osjećaj, spoznaja i sigurnost da ovaj život ima smisla i da je lijepo živjeti.
Mojoj supruzi i meni velik su zajednički poticaj djeca koja nam svojim odrastanjem sve više postaju i životni prijatelji. Hrabre nas i vesele njihove prilagodbe, prve dobre ocjene u školi, njihovi umjetnički nastupi i sportski uspjesi, napredovanje na njihovim radnim mjestima, a najviše njihove ženidbe i unuci koje već predvode treću generaciju naše obitelji. Veliki poticaj su nam svakako i priznanja koja smo primili i podrška okoline u kojoj živimo, a ponajviše prigode u kojima možemo podijeliti svoja iskustva s Bogom.
Željeli bismo se nastaviti baviti udomiteljstvom sve dok nam godine to dopuste te nastaviti motivirati i druge obitelji da otvore svoj dom djeci koja ga nemaju. Ja bih se osobno želio posvetiti i daljnjem razvijanju programa kršćanskog savjetovanja te, ako bude prilike, i producirati nove kazališne predstave s kršćanskom tematikom.
Razgovor vodio: Krunoslav Puškar
Foto: privatna arhiva obitelji Hoblaj
