Tomislav i Marina Marinović par su koji s puno ljubavi i energije priprema mladence za njihov prvi ples. Kroz godine rada stekli su veliko iskustvo u radu s parovima svih generacija i plesnih sposobnosti. Uz Tomislava i Marinu prvi ples postaje uspomena koja se pamti cijeli život.
Za početak, kako ste se upoznali? Možete li nam se predstaviti? Kako je biti u braku i voditi parove u bračnu luku uz pomoć plesne koreografije?
Za početak, mogu stvarno reći da smo mi par koji je ples spojio. U vrijeme studentskih dana vodila sam tečaj plesa u crkvi Svete Mati Slobode, a na kraju tečaja organizirali smo zajednički odlazak na plesnjak za našu plesnu grupu. Kako je to bila crkvena ekipa, odlučili smo pozvati i prijatelje iz župe i oratorija da nam se pridruže i zajedno zaplešu s nama. Među njima je bio i moj sadašnji suprug Tomislav.
Tomislav je i prije plesao u različitim plesnim školama i već je znao plesati, ali nakon našeg upoznavanja odlučio je upisati tečaj plesa kod mene. Kroz ples, druženja i zajednički provedeno vrijeme sve smo se više upoznavali i povezivali, a ostalo je, kako se kaže, povijest.
Danas nam je posebno lijepo što zajedno možemo raditi sa zaručnicima i biti dio njihovih priprema za brak. Kroz prvi ples ne učimo ih samo koracima i koreografiji, nego ih pokušavamo potaknuti da se još više povežu, opuste i uživaju tijekom svih priprema oko vjenčanja.
Često vidimo koliko ih upravo taj zajednički proces zbliži i koliko im ostane lijepa uspomena na razdoblje zaruka. Nama je brak velik dar i blagoslov, pa nas posebno veseli kada kroz ples možemo barem malim dijelom sudjelovati u početku nečijeg zajedničkog života.
U radu s parovima prije vjenčanja što najčešće otkrivate o njihovom odnosu kroz ples, a da oni sami možda prije nisu primijetili?
U radu s parovima prije vjenčanja stvarno se može puno toga otkriti i naučiti. Rad s mladima koji su se odlučili za sakrament braka nama je nešto posebno lijepo, jer kroz ples vrlo brzo izađe na vidjelo njihova međusobna komunikacija, suradnja, strpljenje i način na koji se odnose jedno prema drugome.
Parovi često nisu ni svjesni koliko govor tijela može otkriti o njima samima i njihovom odnosu. Kroz ples se vidi koliko si vjeruju, koliko se poznaju, kako reagiraju u situacijama kada nešto ne ide odmah savršeno, tko je po karakteru smireniji, tko preuzima inicijativu, a tko se lakše prepusti i slijedi. Zanimljivo je što se kroz nekoliko sati plesa često osvijeste stvari koje prije možda nisu primjećivali u svakodnevici. Neki parovi otkriju koliko su zapravo dobar tim kada surađuju, dok drugi nauče koliko je važno strpljenje, nježnost i međusobno poštovanje.
Može li se kroz ples naučiti nešto dublje o povjerenju i vodstvu u odnosu — ili je to samo “koreografija”?
Kod nas koreografija nikad ne bude „samo“ koreografija. Tomislav se više bavi tehničkim stvarima plesa i vodstvom, a ja sam koreograf. I za obje stvari nam je bitno saznati nešto dublje o paru. Meni za koreografiju je bitno znati kakvi su oni tipovi ljudi i što očekuju od prvog plesa pa prema tome vidim i koliko kome znače detalji te koliko su zahtjevni ili jednostavni. Nakon tih saznanja i upoznavanja mogu početi raditi koreografiju prema njihovim željama, dogovorima i zahtjevima te prema mom vlastitom dojmu i njima. Volim da svaki par dobije svoju osobnu koreografiju, da ispričaju dio svoje priče i svog odnosa u toj koreografiji i na kraju krajeva da oboje budu zadovoljni i da se jednog dana s osmijehom prisjećaju svoga prvog plesa i vremena kad su išli na tečaj plesa. Također, Tomislavu za vodstvo je bitno da si par međusobno vjeruje kako bi postigao da muškarac istinski vodi ženu, a žena u svojoj ženstvenosti nauči biti njegova suputnica i pratnja, njegova bolja i ljepša polovica. Sve se to postiže zajedničkim radom, upoznavanjem i stjecanjem povjerenja.
Postoji li trenutak na probama prvog plesa koji vam je posebno ostao u sjećanju kao snažno svjedočanstvo ljubavi?
Definitivno ima više takvih trenutaka, ali izdvojila bih jedan par koji nas ja iskreno nazvao pola sata prije plesa i rekli da žele otkazati ples. Kroz glas zaručnice koja je zvala čula sam da joj je žao i da se nešto događa. Kad smo pitali je li sve u redu i koji je razlog otkazivanja netom prije zakazanog sata, rekli su nam da su se posvađali i da nemaju volje za ples niti jedno za drugo. Iako taj par nismo toliko dobro poznavali, predložili smo im da svejedno dođu do nas i da ne moramo nužno plesati, već da možemo samo razgovarati i saslušati ih. Na naše iznenađenje, pristali su i kao da im je to baš i trebalo. To nam je bio najbolji sat plesa ikad!
Nismo otplesali ni koraka, ali smo zato pričali, svjedočili, plakali i, što je najvažnije, riješili neke bitne stvari koje su ih mučile prije ulaska u brak. Danas, nakon više od 5 godina od tog sata, znaju nam reći da im je taj sat plesa bio ključan za nastavak njihova zajedničkog puta. Imaju tri prekrasna sina i dobar brak, a naučili su ponešto i plesati 😉 To je i nama bilo posebno iskustvo i svjedočanstvo kako ples i ovo sve što radimo kroz ples može biti jedna mala priprema za brak, kako njima za početak braka, tako i nama koji smo više godina u braku.
Kako izgleda rad s muškarcima koji dolaze na ples s dozom otpora ili nelagode — što se najčešće krije iza toga?
Bude puno takvih muškaraca koji dođu na ples samo zbog žena i da njima „udovolje“, kako kažu i sami, te smatrajući da plesanje nije za njih. Mislim da se iza toga krije strah od toga da će ispasti smiješni pred drugima ili da neće zadovoljiti kriterije svoje bolje polovice ili možda stav kako ples nije za muškarce, što zna biti čest slučaj. Nisu upoznati s pravom ulogom muškarca u plesu. No nekako više–manje do kraja tečaja sa svima uspijemo doći barem do razine prihvaćanja plesa, a s nekima i puno više od toga. Puno njih nije ni svjesno da imaju ritma i smisla za ples pa se iznenade sami sebi kada to otkriju i onda automatski i otpor popušta.
S druge strane, neki muškarci kojima stvarno lošije ide, znaju nakon što vide da nije toliko strašno doći na tečaj plesa i da ni ples, a ni mi voditelji ne grizemo, potrude se maksimalno pa opet uspijemo izvući ono najbolje što oni mogu dati prema svojim mogućnostima.
Što bi rekla muškarcu koji misli da ples “nije za njega” ili da će ispasti smiješan?
Rekla bih mu da je ples dio opće kulture i da je lijepo znati plesati u životu, pogotovo kada dođe na neki zabavni događaj, feštu, vjenčanje i sl. Treba pružiti priliku i okušati se u plesu jer nikad se ne zna što se može izroditi iz te prilike, a i svakoj ženi bi bilo drago da njezin muškarac zna plesati pa, ako ne zbog sebe, onda zbog svoje buduće žene 😉
Kao muškarac koji vodi plesni studio, kako doživljavaš ulogu muškarca u plesu — posebno u kontekstu “vođenja”?
Mislim da se u plesu često krivo shvati riječ “vođenje”. To nije dominacija niti kontrola, nego odgovornost, sigurnost i pažnja prema drugoj osobi. U paru muškarac kroz ples uči biti smiren, jasan i prisutan, a žena osjeti može li mu vjerovati i prepustiti se trenutku. Muškarci su odgovorni ako se plesačica sudari s nekim drugim ili u nešto drugo haha.
Kod zaručnika mi je posebno lijepo vidjeti kako kroz pripremu za prvi ples zapravo rade puno više od same koreografije. Uče slušati jedno drugo, prilagoditi se, imati strpljenja i zajedno prolaziti kroz nešto novo. Najčešće je slučaj da je muškarcima teže prihvatiti da moraju otplesati pred većim brojem ljudi te su samim time u centru pozornosti, ali ne mogu pobjeći od tog zadatka. To je na neki način i dobra priprema za brak.
Meni osobno je važno da ulazak u sakrament braka nije samo “lijep događaj”, nego početak zajedničkog života u kojem muž i žena rastu zajedno i ide prema svetosti. Ples može biti jedan mali, ali lijep podsjetnik na to — da brak nije natjecanje tko vodi, nego zajedništvo i međusobno povjerenje.
Jesi li imao iskustva s dečkima koji su kroz ples zapravo počeli rasti u samopouzdanju ili odnosu prema svojoj zaručnici? Možeš li podijeliti neki konkretan primjer?
Da, i to dosta često. Mnogi dečki dođu na prvi sat dosta zatvoreni, nesigurni i s osjećajem da “nemaju ritma” ili da će ispasti smiješni. Ali nakon nekoliko treninga vidi se velika promjena, ne samo u plesu, nego i u načinu na koji gledaju svoju zaručnicu i sebe.
Sjećam se jednog zaručnika koji je na prvom satu jedva htio stati na podij jer ga je bilo strah i sram plesati pred drugima. Tražio je da ples traje manje od minute i da se on minimalno pomiče po podiju. Kasnije je baš kroz proces pripreme prvog plesa počeo uživati u tome da svojoj budućoj supruzi pokloni vrijeme, trud i pažnju. Pred kraj nam je rekao da mu je to pomoglo da se više otvori i emocionalno poveže s njom prije vjenčanja. Takve stvari su mi zapravo najvrjednije u ovom poslu. Nije cilj samo da prvi ples dobro izgleda, nego da par kroz taj proces postane još bliži i mirnije, radosnije uđe u brak.
Za kraj, ako biste mogli poručiti jednu stvar muškarcima koji ulaze u brak — ne samo o plesu, nego o odnosu, ljubavi i odgovornosti — što bi to bilo?
Marina: Ja ću prepustiti završetak ove divne pisane koreografije svom muškarcu u plesu i životu, da na svoj način i iz svog iskustva poruči muškarcima ono što im je potrebno za čuti prije ulaska u brak.
Tomislav: Hvala, ženo i plesna partnerice… Ja bih rekao muškarcima da brak ne gledaju samo kao životni korak ili organizaciju svadbe, nego kao poziv. Danas se puno govori o uspjehu, slobodi i osobnim ciljevima, ali brak traži nešto dublje — da čovjek nauči iskreno voljeti, žrtvovati se i biti oslonac svojoj ženi i obitelji. Ljubav se ne pokazuje samo velikim riječima, nego svakodnevnim malim stvarima: strpljenjem, prisutnošću, poštovanjem i spremnošću da ostaneš uz drugu osobu i kad nije lako. Mislim da pravi muškarac nije onaj koji sve drži pod kontrolom, nego onaj koji zna staviti obitelj, zajedništvo i ljubav ispred vlastitog ega.
Razgovor vodio: Matija Đudarić
Foto: privatna arhiva obitelji Marinović
kontakt: marinovicmarina33@gmail.com
