Jednom me uhvatio strah od sivila i jednoličnosti svakodnevnice. Svaki dan jedno te isto. Moram jesti, moram piti, moram ići na WC, moram spavati, moram raditi. A zašto? Koji je smisao svega toga? Pa i kad se čovjek druži i zabavlja, uvijek nekako ostane gorak okus u ustima i tješimo se međusobno kako je bilo dobro, kako je jelo bilo dobro, što je ovaj čovjek učinio ili onaj, a sve s ciljem da ugušimo u sebi nesigurnost zbog obeshrabrenja i očaja koje je teško razumjeti.

Sami sebi ne želimo priznati da smo jadni i bijedni i da smo poput travke. Danas jesmo, a sutra nismo. I pokuš(av)amo to zaboraviti, nastojeći uživati u životu. Zašto ipak pored svega toga čeznemo za boljim, savršenijim načinom života (stalno uređujemo dom, kupujemo bolji auto, bolje stvari, sve nekako da utažimo glad za Savršenim, kojega ionako ne poznajemo, ali smo Ga jednom svi susreli), ako ne zato da budemo savršeni.
Ako savršenstvo želimo postići na ovom svijetu, sigurno je da ćemo zalutati u grijehu i odlutati od Boga. Jer Boga u svijetu nema. On je nad svijetom i život u svetosti i savršenstvu postižemo tek kod Njega, s Njim i u Njemu. Ovo je zaista prazna pustinjska suzna dolina, bez imalo nade da će nam ovdje ikada biti lijepo. Bezvodni kraj je itekako potreban u životu svakog čovjeka kako bi spoznao svoju nemoć i svoju promašenu sudbinu, ako ne počne tražiti i vapiti za Bogom.

Svatko od nas ima dvije sudbine. I Bog obje dobro poznaje. Ili ćemo biti blagoslovljeni, ili ćemo biti prokleti. Na nama je da se kroz ove kušnje i patnje odlučimo hoćemo li da se to nastavi kroz čitavu vječnost, ili da jednom zauvijek zlo nestane te mognemo ljubiti Boga cjelovito, beskompromisno, savršeno? Hoćemo li se sjetiti kroz kakve je sve strahote Bog hodio s nama i ostavio nas na životu kako bismo shvatili Njegovu Ljubav, da Ga prihvatimo kakav On Jest, da poželimo biti Njegovi? Ne zato što bismo morali, već zato što bismo željeli!

Bože, zašto zlo? Zašto patnja? Zašto pustinja? Zašto gladni, žedni, goli, bosi, bolesni, obespravljeni, ubijeni? Zašto djeca umiru u nesreći? Zašto zlo? Zašto, zašto, zašto? Zašto to sve dopuštaš? Ti nas ne voliš? Ti si kriv za sve? Rekao si da si Svemoguć, a to sve dopuštaš. Ti si kriv. Ne želim imati posla s Tobom. Samo mi je još lošije. Ni ja Tebe ne volim. Sve je loše. Sve je zlo i naopako. Sve je izokrenuto. Ništa više nema smisla. Ne želim misliti na Tebe.

Dijete Moje, kad bi znao koliko te ljubim, kad bi samo jednom mogao spoznati veličinu Moga stvaranja i spasenja! Ti misliš da Mene nema? Zašto? Jer dopuštam zlo, strahote, ratove? Ti misliš da je sve to Mojih ruku djelo? Dijete Moje, u zabludi si. Ja sam stvorio čovjeka slobodnim. Ne kao robote. Pogledaj svoju djecu. Zar bi želio njihovu ljubav na silu, jer moraju ili zato što žele voljeti svog tatu, svoju mamu? Pogledaj, sve sam ti dao: život, ljubav, roditelje, djecu, prijatelje, tijelo – da Mi u njemu služiš i njime Me proslaviš. Dao sam ti razum da Me spoznaš, da vidiš svoga bližnjega u jadu i bijedi, u strahoti siromaštva.

Zar sam Ja stvorio siromaha pa da očajava i jedva krpa kraj s krajem ili ga je stvorilo tvrdo srce ljudsko, koje nema obzira, već iz dana u dan postaje gramzivo, pohlepno i beskrupulozno? Pogledaj samo koliko se novaca troši na naoružanje, a Moja djeca umiru. Ja, Bog, plačem nad njihovim životom, ali oni su upoznali Moju Ljubav, u Meni, a trebali su i u čovjeku. Zato ih Ja vodim k sebi i bit će sa Mnom blagoslovljeni i nikada više suza neće poteći iz njihova oka. Zar vam nisam rekao: „Blago vama koji sada tugujete, vi ćete se radovati.“

Sine Moj, Ja imam tvoje noge i tvoje ruke, pođi sada siromahu i pomozi mu da živi. I tada ćeš i ti biti Moj. Ne boj se, zlo je u svijetu, ali nije nad svijetom. Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak. Moja Riječ će biti zadnja.

Gospodine, zaista, vječna je Tvoja ljubav prema nama bijednim grešnicima. Sjeti se, Gospodine, svoga neizmjernog milosrđa, obrati nas i spasi, jer izgibosmo. Krivi i dužni. Što može čovjek dati kao otkupninu za svoj život? Duše Sveti, udijeli mi dar bezgraničnog pouzdanja u Boga i Njegovu ljubav, kako se nikada ne bih bojao doći k Njemu i biti u Njegovoj prisutnosti. Nakon nevremena uvijek dolazi smiraj, nakon kiše sunce, nakon bolesti zdravlje, nakon mržnje ljubav, nakon grijeha oprost, nakon smrti život.

Jednom, jednom će se sve doznati. Jednom će svi upoznati Istinu. Samo da ne bude prekasno. Jednom ćemo svi proplakati. Jednom će se i naše srce slomiti, samo da ne ostane takvo, u mržnji, već da bude zacijeljeno za vječnost u ljubavi.

U ruci Mu leži život svakog bića (Job 12,10).

 

Foto: Pixabay

Veseljko Kralj
Bog me u trenutku začeća pozvao na život imenom Veseljko i rodih se kao sin jedinac u obitelji Kralj 1974. godine. Nanovo se rodih (po neizmjernom Božjem milosrđu) 2001. godine i otada živim, kao beskorisni sluga u zahvalnosti i služenju Stvoritelju, koji je meni i mojoj dragoj ženi Kristini, ničim zasluženo, darovao sedmero djece i mnogo mnogo braće i sestara u Kristu. Bez njihove bih podrške bio daleko od Gospodina, koji uvijek prati svaki moj udah i otkucaj srca, koje želi, iako ponekad bez uspjeha, kucati samo za Njega.