Nedavno smo bili na svadbi. Prekrasan događaj i doživljaj. Čovjek se ponovo prisjeća vlastita vjenčanja, vlastitih riječi pred Bogom i svećenikom, vlastitih prisega. Sve je tako puno osjećaja, sve je tako dirljivo, ali samo, kako sam primijetio, za ljude otvorena srca za ljubav i život. I tako razmišljajući o svemu tome zapitah se koliki brakovi danas vrijede (pred Bogom), a koliki ne vrijede!? Da. Ne vrijede. Možda kasnije i tolike rastave. Zašto?

Među prvim riječima koje svećenik pita mladence su i ove; „Jeste li ovamo došli bez prisile“ itd., itd.? Mladenci moraju odgovoriti sa „DA“. Ako ne odgovore ili samo jedan kaže „NE“, ništa od sakramenta ženidbe. Mislim da nakon toga ide pitanje: „Jeste li spremni od Boga primiti djecu?“ Ovdje također mladenci jednostavno „moraju“ odgovoriti sa „DA“. Ovdje bih se želio malo i zadržati, jer me upravo ovo pitanje potaknulo na razmišljanje. Naime, koliki se ljudi drže toga danas? Koliki se drže obećanja dana u tom trenutku, ne jedan drugome, nego svaki osobno Bogu? Pa se onda logično nameće i sljedeće pitanje: Koliki brakovi danas uistinu i vrijede pred Bogom!? Koliki uopće odmah i ne žele imati djecu, koliki, a to je ipak (htjeli mi to priznati ili ne) većina, ulaze u brak već trudni, dakle, ulaze li u brak uopće slobodno ili ne? Ali o tome nekom drugom prilikom. Mene osobno interesira koliki nakon tog jednog ili nijednog djeteta održe obećanje dano Bogu te imaju još djece?

Nameće se logično pitanje: Koliko imati djece? Čvrsto vjerujem kako svaki čovjek, muž i žena zajedno, trebaju o tome odlučiti u međusobnom razgovoru, zajedničkom promišljanju, ali i u molitvi pred Bogom, da vide, da čuju, da shvate Božju volju u vezi s tim. Siguran sam kako Božja volja za obitelj nije „ostati“ na jednom djetetu (osim onih koji ne mogu), jer kao „nema se“, pa „ne možemo više“. I što se onda čini? Koriste se razna kontracepcijska (čitaj – abortivna) sredstva (pa se ljudi, a pogotovo žene, čude onda kako im je loše, zašto glavobolje, zašto toliki problemi kasnije u menopauzi, problemi u životu, problemi u odnosu sa živom djecom itd.) samo da se nema djece, jer to je veliki TROŠAK.

Sjetih se ovdje naših starih, djedova i baka te pradjedova i prabaka, osobito onih starih, i kako bi neki urbani rekli, zaostalih seljaka, koji su jedva krpali kraj s krajem, imali po 8, 10, 12, 14 „komada“ djece (da, tako su ih oni malo smiješno zvali – komadi). Neka su i umrla, ali to je bila velika, velika manjina i nisu imali ni igrice ni računala ni bicikla ni poštene cipele, nego su po blatu išli pješice u školu da ih ne isprljaju, a onda bi pred školom oprali noge u lokvi vode i obuli cipele, i othranili se i dobivali i batine, čovječe, batine, a ne kao danas, i postali dobri, vrijedni, radišni, marljivi i normalni ljudi, jer su znali cijeniti roditeljsku ljubav i žrtvu koju su imali zbog njih.

Danas, dakle, jedno dijete ili ako je dvoje, to je već plafon. A roditelji koji dopuštaju Bogu da djeluje u njihovom životu i otvoreni su za život, gledaju se od svijeta ispod oka, ogovaraju se, kleveću, što im je, ili što im je to trebalo, pa danas postoje moderna rješenja, odeš kod doktora (koji je položio Hipokratovu zakletvu o spašavanju, a ne ubijanju života), on „lijepo“ uzme nož (i druga mučila) i „lijepo“ ti izvadi te „nakupine stanica“ (osakati) i očisti maternicu (ubije dijete). Zašto bi se mučio/la zbog nekoga tko će te ionako danas-sutra ostaviti, pogrđivati, tući, a možda i ubiti? Tako govori svijet. Tako govori đavao. Otac laži, mrzitelj braće i čovjekoubojica od početka.

A da ne pričam koje sve probleme imaju roditelji koji imaju 7 i više djece ili 13, kao jedna obitelj koju poznajem. Istina je da su možda siromašni novcem, istina je da tu stalno vlada briga, trpljenje, kuhanje, pranje rublja, glačanje, ali je i istina da su bogati mirom, pažnjom, tolerancijom, razumijevanjem, radošću, a najviše od svega ljubavlju. I što je najvažnije, nikada neće sami „krepati k’o pes“ negdje za grabom, već će jednog dana u krugu najmilijih, djece, unuka, praunuka, u miru dočekati starost i neće biti eutanazirani, već će dostojno biti otpraćeni s ovoga svijeta Bogu kad za to dođe vrijeme, a imat će i tko za njima i plakati i moliti i reći će se – vidiš, ova žena, ovaj muškarac, veliku je stvar učinila/o u životu, ovo su njezina/njegova djeca, a najvažnije od svega je ono što će Bog reći: „Moja Prva zapovijed dana ljudima, zapisana u Bibliji, glasi: Plodite se i množite i napunite zemlju (Post 1, 28), i ti si je izvršio. Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti: uđi u radost Gospodara svoga (Mt 25, 21)“.

Gledam jadne, to je moje mišljenje, roditelje koji ostaju na prvom ili drugom djetetu i ne pomišljaju na treće dijete (osim ako ne mogu). Jadne, jer ne znaju što ih lijepoga čeka, kakvog li ugodnog iznenađenja kada se u obitelji pojavi treće dijete, pa se dvoje braće ili sestre prestanu napokon stalno „svađati“, već svoju pažnju usmjere na trećeg, pomažu roditeljima, osjećaju se korisnima, igraju se s malom bebom, vole to malo stvorenje puno tajni, tako divan novi svijet, neotkriven, pun prekrasnih iznenađenja.

A koliki su tek koji ne žele imati i četvrto dijete, napominjem, ne žele, a imaju možda priliku, jer to je kao dobitak na lutriji, ali u duhovnom smislu. Svako dijete je priča za sebe, svako dijete je jedinstveno i neponovljivo, svako dijete ima neke svoje talente i darove, pa kad se to sve ujedini i stavi na jedno mjesto, eto ti i radosti i veselja, i kako onda može čovjek ostati ne znam kako loše volje ili umoran nakon posla, kada se ta prekrasna mala stvorenja sjate oko njega i svojim ga malim sitnim ručicama izgrle, izljube, bace na pod, jašu po njemu i dokazuju i pokazuju da ga vole!

Osobito kad u jednom trenutku dijete kaže: „Tata, vojim te! Mama, vojim te!“ Ne pokazuje li mu to možda i sam Bog u tom trenutku preko djece, koju mu je u svojoj ljubavi povjerio, koliko ga voli!? Koja radost! Koje veselje! A osobito kad zaspu pa ih onako nježne, male, nezaštićene, prekrasne, gledaš i gledaš i gledaš i ispunja te mir, jer gledaš u tom trenu najljepšu stvar na svijetu – odsjaj samoga Božjega Lica.

Iskreno suosjećam sa svakim bračnim parom, a znam neke koji ne mogu imati djecu. Vjerujem kako je i to dio Božjeg plana, jer osvjedočih se u prijateljima koji nisu mogli imati djecu (ali nisu išli na umjetnu oplodnju, gdje se njih 10-ak ubije da se rodi dvoje, troje) pa su uzeli na skrb ili posvojili jedno ili dvoje djece, a nakon toga, gle čuda, dobili i svoje vlastito dijete. Zar nije možda dobri Bog želio da se i za to dijete netko pobrine? Naš Spasitelj je vrlo, vrlo jasan po tom pitanju malenih, zar ne!?

I tako, vrativši se i s te svadbe, razmišljamo nekako supruga i ja otkada smo zajedno na koliko smo vjenčanja bili i koji su sve plodovi tih brakova. Dakle, u proteklih 21 godinu braka, bili smo na 25 sklapanja svetog sakramenta braka (od toga su nažalost bile u međuvremenu 2 rastave), u kojima je ukupno rođeno 35 djece. Prosjek rođene djece 1,4 %. Niti jedan od tih bračnih parova nema troje djece. Ne želim niti pomišljati koliko je bilo nerođene, ubijene djece. 1,4 % je totalno nedovoljno i za opstanak jednog naroda, za koji je potreban minimalan natalitet od 2,1 %, a u Hrvatskoj je oko 1,9 %. Možda će i netko reći da ne želi imati djecu za druge i „neka mi vlada omogući“ itd., ali kao što napisah na početku: Božja zapovijed je vrlo jasna i nedvosmislena: plodite se i množite. Našoj djeci nije potreban novac na 1. mjestu, već ljubav i to roditeljska, a Bog ako je dao dijete, onda će se i pobrinuti za njega. Ako Bog ima povjerenja u tebe darovavši ti djecu, zašto ti nemaš povjerenja u Njega?

Onda, drage moje sestre i braćo u Kristu, vrijedi li još vaš brak pred Bogom!?

Veseljko Kralj
Bog me u trenutku začeća pozvao na život imenom Veseljko i rodih se kao sin jedinac u obitelji Kralj 1974. godine. Nanovo se rodih (po neizmjernom Božjem milosrđu) 2001. godine i otada živim, kao beskorisni sluga u zahvalnosti i služenju Stvoritelju, koji je meni i mojoj dragoj ženi Kristini, ničim zasluženo, darovao sedmero djece i mnogo mnogo braće i sestara u Kristu. Bez njihove bih podrške bio daleko od Gospodina, koji uvijek prati svaki moj udah i otkucaj srca, koje želi, iako ponekad bez uspjeha, kucati samo za Njega.