Razgovarali smo s Adrijanom Zrilićem, mladim poduzetnikom koji svojim radom i vrijednostima svjedoči kako je moguće uspješno poslovati u skladu s kršćanskim načelima.
Za početak, možete li nam se ukratko predstaviti i reći nešto više o Vašoj agenciji – kako se zove, čime se bavite i što Vas u tom radu najviše ispunjava?
Zovem se Adrian Zrilić, imam 28 godina i dolazim iz Benkovca. Odrastao sam u katoličkoj obitelji, član sam Katoličke karizmatske zajednice „Božja pobjeda”, a moje sportsko i duhovno putovanje isprepliću se kroz cijeli život. Igrao sam nogomet za HNK Velebit Benkovac i NK Zadar, završio sportsku gimnaziju u Zadru, a zatim Kineziološki fakultet u Zagrebu.
Nakon studija sam osnovao obrt pod imenom „Abba”, što na aramejskom znači Otac – naziv koji nosi duboko značenje i simbolizira povjerenje, blizinu i brigu koju želim prenijeti u radu s djecom. „Abba” se bavi individualnim nogometnim treninzima djece nogometaša. Najviše me ispunjava rad s djecom – gledati kako rastu, razvijaju se emocionalno i fizički te kako se kroz nogomet oblikuju u zrele, odgovorne mlade ljude.
Što Vas je potaknulo da pokrenete vlastitu agenciju za treniranje djece i kako je izgledao početak tog puta?
Pokretačka snaga bila je ljubav – prema nogometu i prema djeci. Posebno nadahnuće bio mi je sveti Ivan Bosco, koji je u svakom dječaku znao prepoznati „skriveni biser” – Božji dar koji čeka da bude otkriven i oblikovan.
Taj poziv se počeo rađati 2017. godine kad sam prvi put sudjelovao kao animator na ljetnom oratoriju kojeg su organizirali Salezijanci. Kroz to iskustvo, kao i kasnije na studentskom kampu u Postiri, u meni se učvrstilo uvjerenje da me dobri Otac poziva na put rada s mladima. Paralelno sam stjecao iskustvo radeći u NK Lokomotiva i GNK Dinamo, što mi je dalo širinu i uvid u profesionalni sportski svijet. Nakon više od dvije godine rada u tim klubovima, odlučio sam osnovati „Abbu” kako bih u potpunosti spojio svoje dvije strasti – odgoj i sport.
Na koji način u Vašem radu s djecom spajate sportski odgoj s vrijednostima poput poštenja, ustrajnosti i zajedništva?
Vrijednosti poput poštenja, ustrajnosti i zajedništva nisu samo ciljevi – one su način na koji treniramo. Treninge gradim tako da djeca kroz igru, izazove i suradnju nauče kako se odnositi prema sebi, svojim suigračima i trenerima. Poštenje učimo kroz priznavanje grešaka i prihvaćanje odgovornosti. Ustrajnost se razvija kada dijete ustraje u nečemu što mu u početku ne ide – i doživi radost uspjeha koji dolazi nakon truda. Zajedništvo se gradi kroz međusobno ohrabrivanje, a najviše bih istaknuo slavljenje tuđih uspjeha i učenje kako biti podrška, a ne konkurencija. U svemu tome nastojim biti prisutan i kao trener i kao odgojitelj.
Kakvu ulogu, po Vašem mišljenju, vjera može imati u sportskom odrastanju djece i mladih?
Vjera daje dublji smisao svemu što radimo, pa tako i sportu. Ona djeci pomaže da ne gledaju samo na rezultat ili uspjeh, već da nauče kako svaki poraz i svaka pobjeda mogu biti prilika za rast. Kada dijete zna da je ljubljeno i vrijedno bez obzira na postignuće – ono raste slobodno.
U tom kontekstu, vjera uči djecu poniznosti u pobjedi, dostojanstvu u porazu i zahvalnosti u svakom trenutku. Ona gradi karakter, a ne samo sposobnosti. Osobno vjerujem da vjera može postati sidro koje mladom sportašu pomaže ostati čovjek – i kada je na vrhu, i kada je na dnu.
S kakvim se izazovima najčešće susrećete u radu s djecom i roditeljima, i kako ih nadilazite?
Jedan od najvećih izazova jest nerazumijevanje procesa rasta i razvoja – očekivanja su često velika i nerealna, posebno od strane roditelja. Katkad je pritisak prevelik jer kod djece i kod roditelja postoji strah od neuspjeha.
Ključ u nadilaženju toga je otvorena komunikacija i povjerenje. S roditeljima razgovaram jasno, objašnjavam realne ciljeve i napredak djeteta. Djecu pak učim kako da uživaju u putovanju, a ne da se opterećuju ciljevima koje nisu oni sami postavili.
Radim i na tome da okruženje bude sigurno, pozitivno i puno potpore – jer samo u takvom prostoru dijete može rasti u cijelosti.
Koju biste poruku uputili roditeljima koji žele usmjeriti svoju djecu prema sportu, ali i odgoju u duhu kršćanskih vrijednosti?
Moja poruka roditeljima je sljedeća: budite svojoj djeci prvo oslonac, uvijek ih pohvalite bez obzira na izvedbu, pitajte ih za njihovo mišljenje i kako su oni sami sebe vidjeli na utakmici, a tek nakon toga svega budite im – treneri. Dragi roditelji, nemojte uspoređivati vašu djecu nogometaše s drugima i nemojte mjeriti uspjeh vašeg djeteta prema broju golova ili medalja, već prema tome kakva osoba on postaje na tome putu. Učite ih da su vrijedni i voljeni bez obzira na rezultat, da budu pošteni i u porazu, a ponizni u pobjedi. I, najvažnije, da znaju da je njihov pravi Otac nebeski – Abba – uvijek uz njih, i da ih vodi kroz svaki trening i svaki životni izazov.
Razgovor vodio: Matija Đudarić
Foto: privatna arhiva Adrijana Zrilića
