Na pjevalištu je dirigent raširio notni tekst: zbor se spremao pjevati.
„Aha, zbor ću sigurno čuti”, pomislio je jedan starac.
Dirigent je dao intonaciju, podigao ruke i dao znak za početak, ali kao i ranije – carevala je potpuna tišina.
Bilo je sasvim čudno gledati: dirigent je mahao rukama, davao takt nogom, basovi su se zacrvenjeli od naprezanja, tenori zapinjali, visoko podižući glavu, svi su otvarali usta, ali pjesme nije bilo. „Što je ovo?” pomislio je starac.
Prenio je pogled na ljude koji su se molili. Bilo ih je veoma mnogo, raznih uzrasta i društvenih položaja: muškaraca i žena, starih i mladih, gospode i običnih seljaka. Svi su se križali, klanjali, mnogi su šaputali, ali se ništa nije čulo.
Čitava crkva je bila nijema.
„Zašto je tako?” pitao je starac.
„Spustimo se, a ti ćeš vidjeti i razumjeti”, rekao je anđeo.
Brzo i nevidljivo za ostale u crkvi, spustili su se u samu crkvu. Jednostavno odjevena žena stajala je naprijed i izgledalo je da se usrdno moli. Anđeo joj se približi i tiho je dodirnu rukom, i odjednom je starac vidio njezino srce i razumio njezine misli.
„Ah, ta prokleta ženetina!” razmišljala je ona. „Opet je u novoj odjeći! Muž – pijanica, djeca – neodgojena, a ona ne obraća pažnju! Samo se licka!”
Dalje je stajao lijepo odjeven gospodin i zamišljeno promatrao ikonostas. Anđeo je dodirnuo njegove grudi, i pred starcem su se otvorile njegove tajne misli:
„Teško razočaranje! Kako sam loše trgovao, izgubio sam tisuću, a možda i tisuću i pol!”
Dalje je stajao mladić. On se već nije molio, sve vrijeme je gledao lijevo, gdje su stajale žene, crvenio se i premještao s jedne na drugu nogu. Anđeo ga je dodirnuo i starac je pročitao njegove misli: „Ah kako je dobra! Kod nje sve vrijedi: i lijepa i ima dobar posao, takvu bih ženu htio! Bi li me htjela?”
I mnoge je dodirivao anđeo, i svi su imali slične misli, prazne, svjetovne. Pred Bogom su stajali, ali o Bogu nisu mislili. Samo je izgledalo kao da se mole.
„Razumiješ li sada?” pitao je anđeo. „Takve molitve do nas ne dolaze. Zato i izgleda tako – svi oni su zaista nijemi.”
Tog trenutka zvonki dječji glasić je jasno progovorio:
„Gospodine! Ti si blag i milostiv; spasi, pomiluj, iscijeli moju sirotu mamu!”
U kutu, na koljenima, pribijen uza zid, stajao je dječačić. U očima su mu blistale suze. Molio se za svoju bolesnu majku.
Anđeo ga je dotakao i starac je vidio dječje srce. Tamo su bili briga i ljubav.
„Evo molitve koja do nas dopire!” rekao je anđeo.
„Eto zato naše licemjerne, čisto formalne molitve do Boga ne dolaze i plod ne donose.”
Izvor: manastir-lepavina.org
Foto: Unsplash
