Razgovarali smo s vlč. Vedranom Jakićem, kapelanom u Mariji Bistrici. Koje su odlike muškarca i kako još više zaživjeti svoju vjeru? Doznajte u nastavku.
Kako biste, kao svećenik i duhovni pastir, definirali autentičnu kršćansku muževnost danas – u vremenu kad se često gubi jasnoća tog pojma?
Katkad, kad se želimo dati na put otkrivanja odgovora na pitanje: „tko sam ja?“, pronalazimo neki uzor, nekoga tko je već prošao taj put i tko na zdrav i normalan način živi svoj spol. U povijesti su uvijek tako mladići stasali uz nekog učitelja, paževi uz prokušanog viteza, početnici pokraj iskusnog mentora.
Čini se da su mladi muškarci danas zbunjeni jer kao da nemaju mentora od koga bi učili, čini im se da biraju samo između staromodno-patrijarhalnog tipa koji gleda nogomet držeći pritom bocu pive na trbuhu i komentira politiku, a usput se žali kako je sve prije bilo bolje, ili odvažno-plitkog tipa koji se neprestano dokazuje pred prijateljima i ženama, a zapravo, budući da pritom ponižava druge, pokazuje svoju emocionalnu nezrelost. Tu je i tip milog djeteta – muškarac koji nije prošao kroz nevolje, konfrontacije, sučeljavanja, koji se pred svime povlači, pa time i nema iskustvo koje bi ponudio drugima, nema sposobnost kreativnosti, stvaranja, inovacije, nezanimljiv je čak i ženama. Mladi muškarci mogu ostati zbunjeni susrećući se s ovakvim modelima življenja i zapitati se: „Pa kakav muškarac ja trebam postati?”
U Svetom pismu nalazimo brojne muškarce koji nam mogu biti uzor, a krase ih tri važne osobine: hrabrost, ljubav i Bog. Između ova dva pojma skriva se identitet svakog muškarca. Ako samo ljubiš, baviš se samo svojom nježnom stranom, i to je ljubav koja bi se mogla lako ugasiti bez hrabrosti. Ljubavi je potrebna odvažnost, hrabrost da se ne ugasi. Ako si samo odvažan borac i hrabar ratnik, možeš postati neosjetljiv, okrutan. Biblija govori o jakim ličnostima, ali ne i o savršenim, romansiranim ličnostima, već o muškarcima koji griješe, padaju, a unatoč tome nastavljaju hodati s Bogom. Sjetimo se samo sv. Petra koji je zatajio Isusa, a ipak imao hrabrosti ući u dijalog s njim i reći Mu: „Gospodine, Ti sve znaš. Tebi je poznato da Te volim.” Tek tad je mogao postati stijena na kojoj će Isus sagraditi Crkvu, jer je tek tada uspio svoje slabosti i mane živjeti zajedno s Gospodinom.
Dakle, tri su odlike kršćanske muževnosti: prva je hrabrost. Svakodnevno se hrabro borimo protiv lijenosti, grijeha, ovisnosti, mlakosti, ali i protiv svih nepredviđenih teškoća koje u životu dolaze. Muškarac poduzima i preuzima vodstvo, ali uvijek u ljubavi i misli: što mogu učiniti za drugoga. Druga odlika kršćanske muževnosti je ljubav. Ljubiti Boga i svoje bližnje, molitva, razgovor. Ljubav usmjerava svu mušku energiju i potencijal u lijepa, čestita, istinita nastojanja. Treća odlika kršćanske muževnosti je hodati s Bogom. U tom hodu otkriva svoje nesavršenosti, slabosti i predaje ih Bogu govoreći: „Ti sve znaš. Tebi je poznato da Te volim.” Tako se muškarac, hrabri ljubavnik, ostvaruje u usponima i padovima, izmjeni snage i slabosti, hrabrosti i straha, ali samo ako ih živi s Gospodinom.
Koju ulogu ima molitva u izgradnji muževnosti i osobnog identiteta muškarca u skladu s evanđeoskim vrednotama?
Mislim da nam o važnosti molitve u životu muškarca može pomoći biblijska pripovijest o Mojsiju. Biblija opisuje cijeli put Mojsijeva postajanja vođom, a to je put u kojemu je iznimno važna bila molitva, razgovor s Bogom. Prvi put je Mojsije pokušao biti vođa svoga naroda prije nego je susreo Boga, onda kad je vidio da Egipćanin tuče jednog Izraelca, pa je ubio Egipćanina. To nam pokazuje da muškarac ne može biti vođa kad se uzda u svoje snage bez Boga, bez molitve. Takav pokušaj uvijek završava tragično.
Kad je Mojsije, godinama kasnije, išao (na Božji poticaj) moliti faraona da pusti Izraelce iz ropstva, naišao je na faraonov otpor. Samo je Božja moć (10 pošasti) nagnala faraona da pusti Izraelce iz ropstva. Kad su se, drugom prilikom, Izraelci i Amalečani sukobili u pustinji, Mojsije je na brdu molio za narod i razgovarao s Bogom. To nam pokazuje da postoje borbe koje muškarac može dobiti samo ako razgovara s Bogom.
Mojsijeva zadaća bila je i da pripravi Izraelce za susret s Bogom, da im donese 10 Božjih riječi o životu. Dok je Mojsije bio na brdu i razgovarao s Bogom, narod je počeo štovati zlatno tele. Mojsije silazi s brda, vidi to i ljutito razbija ploče s 10 zapovijedi. Bog mu naređuje da opet iskleše ploče i popne se na brdo. Mojsije ovaj puta moli i pritom posti. Kad se opet vratio, Izraelci su vidjeli da svjetlost izbija iz njegova lica. Ovo nam govori o poveznici između autentične muževnosti i molitve: tko vodi druge, ili tko želi biti vođa, bilo u svojoj obitelji, župi ili na poslu, mora se znati povući i uvući u molitvu, u razgovor s Bogom, u post, odmaknuti se od doline i otići na brdo, tamo gdje je Božja perspektiva. Tek tada može voditi ispravno.
Zanimljivo je i da se često ona negativna agresija muškarca u molitvi pročišćuje, ublažuje, stavlja se pod svjetlo razuma i pred Božje oči. Tako muškarac, kad svoju agresiju proživi pred Bogom i s Bogom, ne dolazi s njom pred svoju obitelj i prijatelje. Molitva muškarcu daje da se hrabro bori, vodi, ljubi i hoda s Bogom na ispravan način.
Na koji način Blažena Djevica Marija – kao uzor majčinstva i ženstvenosti – može oblikovati i nadahnuti muškarce da postanu snažni, odgovorni i vjerni Bogu?
Mislim da Marija ima jednu važnu osobinu koja može biti uzor muškarcima. Iz Marije izvire blagost. Muškarac katkad treba biti blag, osobito onda kad se susreće sa slabijima od sebe, nježnijima od sebe, sa svojom obitelji, sa svojom djevojkom. Blagost kod muškarca znači nadvladavanje strasti, mir sa samim sobom i pouzdanje u Boga. Ona proizlazi isto tako iz one osnovne osobine hrabrosti: možeš biti blag ako si se prije toga hrabro uz Božju pomoć suočio sa svojim strastima i mračnim stranama.
Marija nas je naučila i kad je čovjekov život najplodniji. Zanimljivo je jedno tumačenje o tome zašto je marijabistrički kip crne boje. Ono povezuje crnu boju s najplodnijom zemljom: crnicom, ili humusom. Čovjekov život je najplodniji onda kada dopušta, poput Marije, Isusu da mu uđe u srce, kada Mu kaže: „Evo me, otvaram Ti se”, i kada ga rađa u raznim situacijama svoga života. Muškarac može isto tako „rađati” Isusa, mislim na „rađanje” Isusovih misli, gesti, stavova u svim situacijama u kojima se nalazi (posao, promet, obitelj, trening). Tri su glavne Isusove misli: ljubiti (i ono što ne izaziva u tebi osjećaje ljubavi), opraštati (i ono što ti je nanijelo duboke rane), služiti (i kada ti se ne da).
Muškarac uvijek ima energiju, moć, želju za stvaranjem, tj. plodnost u sebi. To svi muškarci znaju: osjećamo se dobro onda kada nešto stvaramo, kada iz nas nešto proizlazi, bilo to pisanje, skladanje, košnja, treniranje… To je puno više od onoga što psiholozi nazivaju „faličkom” energijom, ali je slično. Bog je muškarca stvorio da stvara na razne načine, da bude plodan i kreativan, a Marija pokazuje kad je tvoj život najplodniji: kad je Isus u tvome srcu i tvojim mislima i kada živiš svoj život što sličnije Isusovu životu.
Svetište Majke Božje Bistričke ima posebno značenje za vjernike. Možete li podijeliti kako to mjesto duhovno pomaže muškarcima u traženju njihove uloge u obitelji i društvu?
Svetište je poznato kao hodočasničko mjesto. Slika i iskustvo hodočašća iznimno je važno za muškarca. Svaki puta kada čovjek ide na hodočašće, proživljava jedno novo postajanje, doživljava iskustvo napuštanja onoga staroga i hodanje ususret novome. Važno je da muškarac napusti dom svojih roditelja. Kao što ne možeš postati muškarac bez rođenja od oca i majke, čini se da ne možeš ni ako ih ne napustiš i ne odrasteš. Naravno da ih treba posjetiti i njegovati u starosti, ali muškarac mora osnovati svoj dom. Hodočašće može biti i slika napuštanja moje prošlosti koja me ranjava, na koju se stalno vraćam, možda čak i na ono djetinjstvo od kojeg se ne želim nikada odvojiti.
Nekako, dok čovjek hoda, osjeća da preuzima odgovornost za svoj život, upravlja svoje korake, ali ne bilo gdje, nego prema Svetištu. U Svetištu je obilna prilika i potreba za svetom ispovijedi. Tu se muškarac oslobađa onog adamovskog nagona u sebi da krivnju prebacuje na drugoga: „žena koju si mi dao, dala mi je jesti”. Ima dosta muškaraca koji, u strahu da se njihov autoritet ne bi umanjio, pogreške stalno prebacuju na druge. To je zapravo znak slabosti, jer tako prebacuješ odgovornost na druge. U svetom sakramentu ispovijedi muškarac hodočasnik, već ranjenih tabana i blijeda lica klekne pred Boga, svoga Oca koji ga neizmjerno ljubi i priznaje svoje pogreške i mračne strane Bogu, zamoli ga za oproštenje. Tako osvježen Božjom ljubavlju i milosrđem, priznaje da kao hodočasnik ne zna sve, ali je samo važno da ide prema Bogu, ide hrabro ljubeći.
Koju biste poruku uputili muškarcima danas – posebno očevima, supruzima i mladićima – koji žele rasti u vjeri i služenju, nadahnuti Marijinim primjerom poniznosti i snage?
Svakom muškarcu koji se boji slabosti mogu biti poticajne Pavlove riječi: „Jer kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12, 10). One znače da naša snaga ne dolazi od nas samih. Stijena za druge, vođa drugima postat ćeš ne kad želiš biti vođa, nego kada želiš Krista ljubiti i Kristu služiti. Svakom muškarcu koji ne zna gdje se zagledati: zagledaj se u Sveto pismo, u muškarce u Bibliji: pogledaj kako se bore za svoju obitelj, kako priznaju svoje greške i razgovaraju s Bogom, kako ljube ljubavlju koja djeluje, zalaže se, ljubavlju koja priznaje svoje pogreške, ali se zato ne umanjuje. Snagu za vodstvo uvijek će ti dati molitva, povlačenje iz doline na brdo molitve, gdje je Božja perspektiva. Najplodniji smo onda kada, poput Marije, slušamo Božju riječ na svetoj misi i pohranjujemo je u svoje srce, o njoj razmišljamo i rađamo Isusove misli, geste, djelovanja u svome životu.
Foto: privatna arhiva vlč. Vedrana Jakića
